Montaža solarnog spremnika: postupak, smještaj i zahtjevi za ugradnju

Montaža solarnog spremnika: kompletni tehnički vodič za instalaciju

Solarni spremnik je srce svakog toplinskog solarnog sustava. Možete imati najkvalitetnije kolektore na krovu, vatrovite pumpe i dobro dizajniranu regulaciju – no ako je spremnik loše smješten, krivo povezan ili instaliran bez poštivanja osnovnih tehničkih zahtjeva, cijeli sustav će raditi neefikasno, nepouzdano ili će se prije vremena pokvariti. Takvih grešaka sam vidio u praksi puno: spremnik u neventiliranoj prostoriji gdje temperatura u ljetnim mjesecima premašuje 50 °C, neprimjereni slobodni priključci bez dilatacije, anoda nikada nije zamijenjena, pumpe su povezane obrnuto. Ovaj članak je stoga napisan za one koji žele razumjeti montažu spremnika u dubini – bilo da planiraju instalaciju s izvođačem, ili žele znati što provjeriti nakon završetka posla.

Pokrivamo sve: od izbora prostorije i statičkog procjene poda, kroz manipulaciju posudom, hidrauličko povezivanje, ventilaciju i izolaciju, sve do prvog punjenja i prekida tlaka. Kada je to relevantno, upućujemo i na druge teme u Vježbenom centru – npr. članak Razmjeri i priključci solarnih spremnika: što provjeriti prije kupnje ili Povezivanje solarnog spremnika s kotlom i razdjelnikom kruga, gdje ćete pronaći detaljnije informacije o konkretnim shemama povezivanja.

Zašto je ispravna instalacija spremnika kritična

Spremnik zagrijan solarnim energijom može dostići temperature 80–95 °C u solarnom krugu i 60–80 °C u spremničkoj vodi. Razlika u odnosu na običan bojler je značajna – materijalni, tlakovi i temperaturni zahtjevi su značajno viši. Nerezovani spremnici, smaltirani spremnici s magnezijevom anodom, spremnici s dva izmjenjivača ili ugrađenim spremnikom TÚV – svaki tip ima nešto drugačije zahtjeve za instalaciju.

S obzirom na jamstvo i sigurnost važi još jedna važna stvar: većina proizvođača uvjetuje važećnost jamstva stručnom montažom, što u praksi znači osobu s odgovarajućom stručnom sposobnošću (plinovod, toplinar, ili montažer s ovlaštenjem za tlakove uređaje prema izvjestku 508/2009 Z.z. i NV 1/2016 Z.z.). Spremnik s volumenom većim od 10 litara pod tlakom je tlakov uređaj i podliježe sigurnosnim zahtjevima.

Izbor prostorije i smještanje spremnika

Solarni spremnik u većini kućanstava stoji u kotlarnici, tehničkoj prostoriji ili u podrumu. Na razliku od kotla, gdje vam značajno znači pristup plinskih gorionika, kod spremnika su ključni drugi faktori: statička otpornost poda, visina prostorije, udaljenost od kolektora i od mjesta uzimanja tople vode.

Statika i otpornost poda

Spremnik s volumenom 300 litara teži punim vodom i izolacijom tipično 350–380 kg. Spremnik 400 litara može biti punim premašiti 470–490 kg. Betonski pod obične kotlarnice taj opterećenje bez problema, no drveni pod na grehovima ili tanka cementna masa bez čelične mreže može biti problem. Ako imate sumnje, neka se izvrši procjena statikom – u praksi se to tiče pretežno starijih kuća s drvenom konstrukcijom stropa.

U praksi preporučujemo smještati spremnik na betonsku podlogu ili čelični rešetkasti nosač, a ne direktno na keramički pločnik bez podloge. Keramika sama po sebi nije otporna – raspadne se pod tačkastim opterećenjima od nogica spremnika. Ako spremnik nema nogice, izrađujemo međuspojnicu od debelih gumiranih podložki ili čeličnog ploča.

Visina prostorije i manipulacija

Spremnici s većim volumenom (300, 400 litara) imaju visinu uključujući izolaciju tipično 1 850–2 100 mm. Ako dodate prostor za priključke i sigurnosni ventil iznad spremnika, potrebna je svjetlosna visina prostorije barem 2 300 mm. Spremnici s pločastim dnom i ravnim stropom ponekad se mogu „nagnuti" pri prenošenju, no kod nerezovanih spremnika s tankim zidovima izmjenjivača treba postupiti oprezno – nagib više od 45° može oštetiti unutarnje komponente ili anodu.

Ulaz u prostoriju mora imati širinu barem 700–750 mm (za spremnik 200 l) do 900 mm (za 400 l), jer spremnik s izolacijom ima promjer tipično 650–750 mm. Mnogo sam puta video situacije gdje spremnik fizički nije mogao ući u kotlarnicu i morali su demontirati vrata i dio okvira. Bolje je to izmjeriti prije narudžbe nego nakon dostave.

Raspoloženje od kolektora do točke uzimanja

Toplovodni kolektori su obično na krovu, a spremnik u podrumu ili kotlovnici. Svaki metar cijevi solarnog kruga znači gubitak topline i veći volumen punjenja medijem. Za kuće s jednom obitelju vrijedi orijentacijsko pravilo: duljina solarnog kruga (zbroj dovodne i povratne grane) ne smije premašiti 50 metara kod običnih pumpskih jedinica s snagom do 65 W. Ako je ruta dulja, potrebno je dimenzionirati pumpu i cijevi odgovarajuće.

Spremnik bi trebao biti što bliže točkama uzimanja tople vode – kupatilo, kuhinja – kako bi se minimizirala duljina TÚV razvodnog sustava i time i volumen hladne vode u cijevi pri svakom otvaranju slavine. U kući s jednom obitelju idealna udaljenost spremnika od najbliže točke uzimanja je do 10 metara.

Instalacijski zahtjevi i norme

Montaža solarnog spremnika u Hrvatskoj vodi se prema nekoliko zakona i normi koje je važno poznati:

• STN EN 12977 – Toplovodni solarni sustavi i komponenti, projektne jedinice
• STN EN 806 – Zahtjevi za unutarnje vodovode za pitku vodu
• Uredba MPSVR SR č. 508/2009 Z.z. – sigurnost tlaknih jedinica
• NV SR č. 1/2016 Z.z. – jedinice i zaštitni sustavi u potencijalno eksplozivnoj atmosferi (relevantno kod kombinacije s plinskim kotlom)
• STN EN 1717 – Zaštita od povratnog protoka pitke vode

Pre montaže spremnika na pitku vodu (TÚV strana) važna su posebno EN 806 i EN 1717 – spremnik mora biti zaštićen od povratnog tlaka i kontaminacije. Zato je na ulazu hladne vode uvijek sigurnosni ventil postavljen obično na 6–8 bar, neplastični povratni ventil i ventil za smanjenje tlaka (ako je mrežni tlak veći od 3,5 bar).

Postupak montaže spremnika korak po korak

Slijedeći postupak pretpostavlja spremnik s dvije toplinske izmjenjivača, namijenjen za kombinirani sustav solarni kolektori + kotao/dizalica topline. Ako instalirate solarni spremnik s dvije izmjenjivača uključujući izolaciju, izolacija dolazi direktno s posudom, što pojednostavljuje postupak – nije potrebno rješavati dodatno oblaganje.

Korak 1: Priprema prostorije i podloge

Prije transporta spremnika u prostoriju provjerite pod – nije puknut, ravan, suh i čist. Ako je potrebno napraviti prolaze za cijevi kroz zidove ili pod, učinite ih sada – kasnije je puno teže. Pripremite otpad – pri instalaciji spremnika ćete morati odvoditi vodu iz sigurnosnog ventila i sigurnosnog odljeva, što mora voditi u kanalizaciju kroz vidljivu cijev (ne zaslepljenu).

Korak 2: Dostava i postavljanje spremnika

Veći spremnici (300, 400 litara) dostavljaju se na paleti i pakovani su u karton s PE folijom. Pri skidanju s palete ne koristite viljuške visokog podizanja direktno na tijelo spremnika – samo na paletu. Pri prenošenju uz stepnice potrebna su minimalno 3 osobe za spremnik od 300 l i 4 osobe za spremnik od 400 l.

Spremnik se postavi na određeno mjesto u uspravnoj poziciji. Provjerite je li ravnomerno podignut i ne stoji na jednoj nogi više nego na ostalima – u slučaju dugotrajne neravnosti može doći do deformacije dna. Većina spremnika ima podesive noge koje kompenziraju lagane neravnine poda.

Nakon postavljanja ostavite spremnik tako da imate slobodan pristup svim priključcima s svih strana. Minimalna udaljenost od zida za spremnik od 300 l iznosi 200 mm s svih strana za udobno rukovanje s ključem i kasnije za zamjenu anode.

Korak 3: Hidrauličko priključenje

Ovo je tehnički najzahtjevniji dio. Spremnik obično ima sljedeće priključke koje treba priključiti:

• Ulaz hladne vode (SV) – obično donji priključak, G6/4" ili G1" unutarnji navoj. Na to mjesto ide: kuglasti ventil, ventil za smanjenje tlaka (RVT) podešen na 2,5–3,5 bar, povratni ventil, sigurnosni ventil (podešen na 6 bar za spremnike do 200 l, 8 bar za veće) s vidljivim odvodnim cijevima u kanalizaciju.
• Izlaz tople vode (TÚV) – gornji priključak, kuglasti ventil, eventualno cirkulacijska cijev.
• Priključci donjeg izmjenjivača (solarni krug) – ulaz i izlaz za solarno sredstvo (mješavinu vode i glikola), obično G1" ili G6/4". Ovdje se priključuje pumpni modul solarne instalacije.
• Priključci gornjeg izmjenjivača (kotao/TČ krug) – ulaz i izlaz za sekundarni izvor topline.
• Utisni senzor temperature – direktni kontakt senzora s vodom u spremniku, obično utisna cijev (thermowell) G1/2".
• Ispustni ventil – na najnižem mjestu spremnika, za ispraznjavanje.
• Anoda – na bočnom ili gornjem vratu, dostupna za redovitu kontrolu.

Sve navojne spoje utečite teflonom ili konopom s pasterom (LOCTITE 55, Fermit). Ne koristite samo suhi konop bez paste – kod temperatura 60–80 °C i kod pokreta cijevi, tesnjenje se rastopi. Neželjezni priključci spremnika osjetljivi su na pretjerano zatezanje – ne preterujte s ključem, dovoljno je cca 2–3 navoja rukom i zatim 1 okret ključa više.

Pri priključivanju solarne instalacije pazite na ispravnu poziciju pumpnog modula – dovod (izlaz iz kolektora) obično vodi u donji ulaz izmjenjivača. Tijekom zimskih mjeseci bez rada kolektora, u tom krugu je i dalje solarno sredstvo pod tlakom (ca 1,5–2 bar), pa svaki priključak mora biti precizno utečen.

Za distribuciju kruga spremnika preporučujemo upotrebu industrijskih razdjelnika i sabirnika – npr. komplet industrijski neželjezni razdjelnik/sabirnik s kuglastim ventilima 6/4"x1"; 2cestni, koji omogućuje čistu i preglednu razgranu krugova pri spremniku.

Korak 4: Izolacija cijevi i priključenje na elektriku

Svaku cijev pored spremnika koja vodi toplu vodu ili solarno sredstvo mora biti izolirana. Za temperature do 80 °C dovoljno je obična cijevna izolacija od mekane gume (Armaflex, Tubolit) debljine 13–19 mm. Solaran krug s temperaturama potencijalno iznad 120 °C (pri stagnaciji) zahtijeva toplinski otporniju izolaciju – kaučukovu HT ili mineralnu vunu. Neizolirani metar DN22 cijevi s TÚV pri 60 °C gubi do 15 W topline – na 10 metara to je 150 W, što godišnje predstavlja značajne troškove.

Električno priključenje uključuje: priključenje pumpnog modula solarne instalacije, električni grijač (ako je spremnik time opremljen), temperaturni senzor za solarne regulacije i eventualno termostat ili termoregulacijski ventil za legionarsko zagrijavanje (dohrvanje na 60 °C jednom tjedno). Te radnje obavlja električar s odgovarajućim ovlaštenjem prema izvjestaju 508/2009 Z.z.

Korak 5: Napunjavanje, odvazdušavanje i tlak

Spremnički (TÚV) dio punite pitkom vodom kroz ulaz hladne vode. Prije napunjavanja otvorite ispušni ventil i pustite da voda teče, da biste ispuhnili zrak. Otvorite i priključak TÚV – voda teče prema gore i istisne zrak. Spremnik je pun kada voda teče neprekidno iz izlaza TÚV. Zatim zatvorite ispušni ventil i postepeno uvedite radni tlak (2,5–3,5 bar).

Provjerite sve navojne spoje vizualno i suhim papiranim krpicama – čak i mali propust vidljiv je na mokrom spoju odmah. Ostavite sustav pod tlakom 24 sata bez grijanja i ponovno provjerite.

Solaran krug punite solarnim sredstvom (obično mješavinom vode s propilenglikolom do 40 % za zaštitu do -26 °C) pomoću pumpe za solarno sredstvo. Punjenje se obavlja odozdo kroz ispušni/punići ventil, odvazdušavanje na najvišem mjestu kruga (obično na kolektoru ili vrhu cijevi). Radni tlak solarnog kruga kod hladne instalacije: obično 1,5–2 bar. Ekspanzijska posuda mora biti prednapunjena na tlak za 0,2 bar manji od radnog tlaka hladnog sustava.

Zahtjevi za ventilaciju i temperaturu prostorije

Prostorija s spremnikom mora imati osigurano dovoljno ventilacije – ne zbog spremnika samog, već zbog mogućeg propusta solarnog sredstva (propilenglikol je gotovo netoksičan, ali pri visokim temperaturama stvara pare koje mogu dražiti sluznice). Ako je spremnik u istoj prostoriji s plinskim kotlom, primjenjuju se zahtjevi za dovod zraka za sagorijevanje (800 cm² otvora za kotao do 35 kW prema STN EN 12828).

Temperatura prostorije ne smije premašiti 35 °C u ljeti – to je problem posebno u neventiliranim podrumskim prostorima. Pri temperaturi okolnog zraka 40–50 °C pada učinak izolacije spremnika, rastu toplinske gubitke i regulacija gubi točnost. Spremnik nikada ne smije stajati na direktnom suncu ni u blizini toplinskog izvora bez zastora.

Povezivanje spremnika s solarnim kolektorima i sekundarnim izvorom

Za ispravan rad sustava ključna je hidraulička ravnoteža – solarno medij mora protjecati donjim izmjenjivačem optimalnom brzinom (za većinu sustava 0,4–0,6 l/min na 1 m² površine kolektora). Pumpska grupa mora biti dimenzirana za taj protok pri stvarnom hidrauličkom otporu kruga.

Pri povezivanju kotla ili dizalice topline na gornji izmjenjivač spremnika važno je pravilo: gornji izmjenjivač nikada ne smije biti trajno zatvoren bez mogućnosti odvoda topline. U kombinaciji s automatskom regulacijom (npr. trokrakim ventilom) kotao prelazi između zagrijavanja spremnika i grijanja. Detaljnije šeme povezivanja pronađete u članku Povezivanje solarnog spremnika s kotlom i razdjelnikom kruga u Vježbenom centru.

Spremnik s većim volumenom – npr. spremnik od 300 litara ili spremnik od 400 litara – su prikladni za višečlanih kućanstva ili za kombinaciju s većom površinom kolektora (10–20 m²). Pri ispravnoj dimenziji spremnika i kolektora pokrijete 60–75 % godišnje potrebe TÚV solarnom energijom. Pitanje volumena detaljnije obrađujemo u samostalnom članku Koji volumen solarnog spremnika trebam za svoj dom.

Specijalni zahtjevi za instalaciju spremnika s dva izmjenjivača

Spremnik s dva izmjenjivača ima jednu osnovnu prednost – možete kombinirati dva neovisna izvora topline (solarni + kotao, solarni + TČ, ili solarni + električni dodatni grijač). No ima i izraženu instalacijsku zakonitost: položaj izmjenjivača u spremniku nije slučajan. Donji izmjenjivač (solarni) koristi princip stratifikacije – grije vodu u donjoj, hladnijoj zoni spremnika, odakle temperatura postepeno ide prema gore. Gornji izmjenjivač (kotao) dodatno grije vodu u gornjoj zoni, gdje je i uzimanje TÚV.

Ako biste spremnik povezali obrnuto – npr. kotao na donji i solarni na gornji izmjenjivač – izgubit ćete učinkovitost oba sustava. Kotao bi bespotrebno grijeo cijeli volumen spremnika prije nego što bi se toplina dostala u gornju, uzimajuću zonu. A solarni krug bi pokušavao grijeti vodu koju kotao upravo dodatno grije – neaktivnošću izgubit ćete i stratifikaciju, i ekonomičnost sustava.

Temperatura na ulazu u donji izmjenjivač (solarni) mora biti viša od temperature vode u spremniku pri tom izmjenjivaču – inače regulacija zaustavi pumpu. To je osnovna funkcija diferencijalne regulacije: mjerenje razlike temperature između kolektora i donje zone spremnika. Tipično podešavanje: pumpa pokreće se pri ΔT ≥ 5–8 °C, zaustavlja se pri ΔT ≤ 2–4 °C.

Provjetjavanje i ekspanzijska posuda spremnika

Na strani TÚV spremnika (pijaća voda) nije standardno ekspanzijska posuda – sustav pijaće vode je otvoren kroz sigurnosni ventil. No ako je ispred spremnika instaliran povratni ventil (što mora biti!), sustav postaje zatvoren i pri zagrijavanju se voda širi. Bez ekspanzijske posude sigurnosni ventil bi se ponavljano otvorio, što nije poželjno. Zato se na pijaćoj vodi spremnika uvijek instalira mala ekspanzijska posuda (5–8 litara za spremnike do 200 l, 8–18 litara za veće spremnike) na ulazni cijev hladne vode.

Predpunjenje ekspanzijske posude pijaće vode postavlja se na 0,2 bar manje od radnog tlaka (npr. pri 3 bar radni tlak: predpunjenje 2,8 bar). Ovo podešavanje provjerite svakih 2 godine – membrana stari i predpunjenje pada.

Montaža izolacije spremnika

Većina solarnih spremnika se prodaje bez izolacije ili s opcionalnom izolacijom. Neki modeli, kao npr. solarni spremnik s dva izmjenjivača uključujući izolaciju, imaju izolaciju direktno kao dio isporuke, što je praktičnije rješenje – izolacija je oblikovana, i štedi vrijeme na izgradnji.

Ako izolaciju montirate dodatno, plašt spremnika mora biti čist i suh. Izolacija od tvrde poliuretanske pene (PUR) s PVC plaštom ima debljinu 80–100 mm i oblikovana je kao ljuska s uzdužnim zipom ili suhim zipom. Priključci se izrežu direktno u izolaciji – vodite računa da rezovi točno pristaju na priključke, jer kroz rupe gubi toplina i može se stvarati vlažnost.

U praksi sam vidio spremnike bez izolacije u staklenoj kotlovnici – zimi je kotlovnica služila kao "zagrijani prostor" gubitkom spremnika 100–150 W. To je iako zabavno, no zapravo znači da spremnik izgubi tijekom godine 876–1 314 kWh topline, što pri cijeni električne energije 0,18 €/kWh predstavlja 158–236 € godišnje bespotrebne troškove. Izolacija se zato uvijek isplati.

Najčešće greške pri montaži spremnika u praksi

Nakon godina rada s klijentima i slučajevima servisa, stalno se susrećem s istim greškama. Evo najznačajnijih:

• Spremnik bez ekspanzijske posude na pijaćoj vodi – sigurnosni ventil redovito kapka, kalcij se taloži, ventil prestaje da tesni.
• Obrnuto povezani izmjenjivači – kotao dolje, solarni gore – gubitak stratifikacije i učinkovitosti.
• Nedostajući ili nepovezani senzor temperature u donjoj zoni – regulacija ne radi ispravno, kolektori se pregreju, opasnost od staganacije.
• Sigurnosni ventil bez odvoda u kanalizaciju – pri otvaranju voda izlazi na pod.
• Spremnik u pretopljenoj prostoriji bez provjetjavanja – porast toplinskih gubitaka, problem s regulacijom.
• Priključci preterano steženi – puknuti nehrđajući priključak s prijelazom.
• Solarno medij bez antifriznog dodatka ili s lošom koncentracijom – zamrzavanje zimi ili degradacija inhibitora ljeti.
• Zaboravljena provjera anode pri prvom servisu u pogonu – anoda se izbodi u 2–3 godine pri agresivnoj vodi i spremnik počne korodirati. Više o ovoj problematiki pronađete u članku Održavanje solarnog spremnika: čišćenje, provjera anode i izmjenjivača.

Instalacijski zahtjevi prema vrsti spremnika

Nije svaki spremnik instaliran na isti način. Razlike su najprije u sljedećim područjima:

Za izbor pravog tipa rezervoara preporučujemo članak Rezervoar s jednim ili dva razmjenjivača: koji je prikladniji i Solarni rezervoar s unutarnjim rezervoarom TÚV: kako funkcionira i kada se isplati u Vjeđnosti centru.

Uvođenje sustava u rad i prvi servisni protokol

Nakon fizičkog završetka montaže slijedi uvođenje u rad. To uključuje:

• Prvo punjenje i odzračavanje solarnog kruga na hladno (s zaključanim kolektorima)
• Podešavanje regulacije: diferencijalna temperatura pokretanja i zaustavljanja pumpe, maksimalna temperatura rezervoara (obično 80–85 °C), zaštita od smrzavanja, termostatska dezinfekcija (legionelsko zagrijavanje)
• Provjeriti smjer protoka u svim krugovima (protokomjeri, protokomjeri na razdjelniku)
• Provjeriti funkcionalnost sigurnosnih ventila – ručno testiranje otvaranja
• Podešavanje ekspanzijske posude na ispravni predtlač
• Izrada montažnog protokola s vrijednostima: volumen medija, tip medija, koncentracija glikola, tlak na hladno, datum instalacije, podešavanje regulacije

Montažni protokol je važan ne samo za jamstvo, već i za budući servis. Kroz 2 godine kada servisni tehničar dođe provjeriti anodu i dopuniti medij, trebat će znati te osnovne vrijednosti. Bez protokola počinje od nule.

Najčešće postavljana pitanja (FAQ)

Mora li rezervoar uvijek stajati u vertikalnoj poziciji, ili ga je moguće instalirati u horizontalnoj?

Većina solarnih rezervoara je dizajnirana isključivo za vertikalnu poziciju. Razmjenjivači, odzračavanje, anoda i stratifikacija su dizajnirani za vertikalnu os. Horizontalna instalacija je moguća samo kod posebno dizajniranih rezervoara označenih proizvođačem kao "prikladni i za horizontalnu montažu" – i tamo vrijedi da priključci moraju biti u ispravnoj poziciji. Nikada ne pokušavajte staviti običan vertikalni rezervoar na bok – omete ćete funkciju stratifikacije i anode.

Kakav je razlika između tlačnog rezervoara i otvorene posude?

Tlačni rezervoar je hermetički zatvorena tlačna posuda direktno povezana s mrežom vode za piće (tipična za Slovačku, tlak 2,5–6 bar). Otvorena posuda (beztlakna) se napaja gravitacijski iz podignute studene ili cisterne – jednostavnija je, jeftinija, ali zahtijeva drugačije organiziranje sustava. Za solarni sustav u privatnim kućama u srednjoj Europi instaliraju se gotovo isključivo tlačni rezervoari.

Možete li sami instalirati rezervoar, ili je to posao za stručnjaka?

Fizičko premeštanje i postavljanje rezervoara može pomoći i laik, ali hidrauličko povezivanje, tlak i uvođenje u rad mora izvršiti osoba s odgovarajućom stručnom sposobnošću za tlačna uređaja (toplar, grijač, montažer). Za vodovodnu stranu nužno je imati ovlaštenje za instalaciju vodovoda u skladu s važećim STN normama. Električne radnje izvodi isključivo električar s ovlaštenjem. Pored jamstva, važno je i osiguranje nekretnine – osiguranje ne pokriva štete iz neodgovorne instalacije.

Gdje treba biti rezervoar u odnosu na kotao – iznad kotla, pored, ispod?

Rezervoar i kotao se u privatnim kućama obično instaliraju pored sebe u istoj kotlovnicu, pri čemu rezervoar može stajati i 2–5 metara od kotla. Visina postavljanja rezervoara u odnosu na kotao nije ključna iz hidrauličkog gledišta kod prisilne cirkulacije (pumpom). Važnije je da razmjenjivač rezervoara bude ispravno povezan u hidraulički krug kotla (serijski ili s prebacivačkim ventilom) i da regulacija ispravno prebacuje između zagrijavanja TÚV i grijanja. Više o hidrauličkom povezivanju možete pronaći u članku Povezivanje solarnog rezervoara s kotlom i razdjelnikom kruga.

Koliko traje montaža rezervoara uključujući povezivanje?

Kod pripremljenog mjesta (dovoljan prostor, gotova podloga, dostupni vodovi) iskusni tehničar može samostalno postaviti i hidraulički povezati rezervoar za 3–5 sati. Treba dodati vrijeme za punjenje, odzračavanje i tlak (još 1–2 sata) i električno povezivanje dozivljaja, ako ga rezervoar ima (30–60 minuta). Kod kompleksnijih instalacija s dva razmjenjivača, više izvora topline ili teže manipulacije (uzaka stepenica, veća udaljenost od mjesta dostave) cijeli proces može trajati cijeli radni dan.

Imate pitanje o ovoj temi?

Nemate se odlučiti ili rješavate konkretnu situaciju u svojoj kući? Napišite nam - sretni ćemo Vas savjetovati.