Sustav grijanja budućnosti

Nastojanje da se energetskim izvorima gospodari štedljivo vodi do sljedećih mjera:

1. optimizacija isporuke topline u stambene prostore, što znači da dobro projektiran sustav grije korištene prostore u vremenu što je više moguće ograničenom na razdoblje u kojem se prostor stvarno koristi

2. bolje i zdravije iskorištavanje topline uz nižu temperaturu medija na ulazu u grijani prostor

U praksi to znači izvoditi:

1. sustave grijanja koji uz maksimalno neovisno upravljanje mogu zadovoljiti zahtjeve u definiranom grijanom prostoru, što vodi do sve češće podjele sustava grijanja na zone

2. sustave s niskom temperaturom medija (ili, češće, mješovite sustave)

Ta praksa sve jasnije pokazuje da će novi smjer razvoja tehnologija u grijanju, osim razvoja samih izvora topline (kotlova), voditi do sve temeljitije razrade podsustava koji sudjeluju u radu sustava grijanja.

Pod pojmom servisni podsustavi podrazumijevamo mehaničku, hidrauličku i elektroničku opremu koja osigurava ispravne vrijednosti pada tlaka, pravilan tijek regulacije i sigurnost na temelju izmjerenih vrijednosti relevantnih veličina, prijenos signala sve do pokretanja upravljačkih elemenata – riječ je dakle o osjetnicima, ventilima i elektromehaničkim pogonima, a svime se time upravlja putem sve savršenijeg elektroničkog sučelja.

Ovdje treba naglasiti da je integrirano upravljanje sustavom za proizvodnju topline dio cjelovitog nadzora svih instalacija u kućanstvu i predstavlja nov način projektiranja stambenih prostora: instalacija više nije "strani" element stana, nego postaje skladan dio doma.

Sav pribor koji se nekada pripremao izravno na mjestu ugradnje, poput razdjelnika, pumpi, ventila i električnog ožičenja, danas se, zahvaljujući već provjerenim i uvriježenim rješenjima kao što je upravljanje s pomoću releja, postupno zamjenjuje sklopovima koje isporučuje proizvođač kotla, a koji imaju ove prednosti:

1. posebno su razvijeni kako bi osigurali optimalno spajanje na određeni uređaj te jamče najbolji učinak i potpunije iskorištavanje mogućnosti tog uređaja

2. znatno pojednostavnjuju ugradnju

3. znatno smanjuju dimenzioniranje komponenti instalacije

Sa sigurnošću se može tvrditi da budućnost instalacija grijanja sve više ide prema modularnosti. Primjeri se mogu vidjeti kako kod centralnog grijanja tako i kod neovisnih sustava.

U prvom slučaju raste primjena modularnih sustava koji projektantu i instalateru pružaju mogućnost da učinak sustava prilagode potrebama zgrade spajanjem "paketa" za proizvodnju topline u potrebnoj količini.

Takvi ravnopravni moduli imaju prednost prilagodljivosti, a gotovo svi mehanički i elektronički elementi potrebni za njihov ispravan i siguran rad smješteni su izravno u njima. Ugradnja se u tim slučajevima svodi na spajanje uređaja na hidrauličke priključke i sustav dimovoda.

Kod neovisnih instalacija pak imamo naprednu integraciju tradicionalnih razdjelnika, cirkulacijskih pumpi i ventila, kojima se upravlja elektronički i koji su ugrađeni u kompaktne cjeline. Nekada su svi ti uređaji trebali vlastiti prostor za ugradnju jer su bili glomazni i neugledni. Danas se koriste integrirani razdjelni sklopovi (primjerice zonski hidraulički razdjelnik DIM lmmergas).

Ti modularni sklopovi imaju vrlo precizno razrađeno sučelje za spajanje na kotao, kao što prikazuje sljedeća shema.

Oba upravljačka elektronička sustava komuniciraju i zajednički upravljaju cjelokupnom distribucijom topline ovisno o traženim vremenima, krugovima i temperaturama.

Može se reći da tako povezane cjeline predstavljaju pravi "softver", odnosno misleće srce sustava grijanja.

To je potpuna suprotnost aktualnom zakonodavnom poimanju "distribucijskog sustava", koji se s fizikalnog i termodinamičkog gledišta shvaća kao određena cjelina iz koje se toplina naprosto oslobađa. Takav je pristup previše pojednostavnjen.

S druge strane, takvo gledište zahtijeva korjenitu reviziju kako osnovne koncepcije sustava tako i metodike proračuna.

Učinkovitost tako zamišljenog sustava i učinak međudjelovanja izvora topline i sustava upravljanja toplinskim tokovima zahtijevaju analizu i podrobno ispitivanje na samom mjestu. Njihov međusobni utjecaj treba ocjenjivati sinergijski, a ne odvojeno, kako propisuje sadašnje zakonodavstvo.

Takvo vrednovanje zahtijeva ispitnu opremu i, naravno, ispitni protokol koji bi omogućili simulaciju rada sustava u uvjetima što bližima stvarnima. U tom kontekstu središnja osoba postaje konstruktor jer bi se na temelju simulacija mogle pokazati određene pojave važne za stvarnu ocjenu svojstava sustava grijanja. Vjerujemo da bi upravo to moglo biti polazište i građa za buduće zakonodavstvo o proračunu svojstava sustava grijanja, a ta budućnost, nadamo se, više nije daleko.