Zakonodavstvo i Protokol iz Kyota

Posljednjih desetljeća znatno se povećala ukupna potrošnja energije: 1971. godine iznosila je 97 milijuna tona ekvivalenta nafte (toe), a 2002. godine potrošnja je narasla na 135,7 milijuna toe, što znači ukupan porast od oko 40%. Od tih 135,7 milijuna, 40 milijuna tona namijenjeno je građanskom sektoru (u odnosu na 30 milijuna 1971. godine ). Više od polovice te potrošnje pokriva prirodni plin. Navedene činjenice jasno objašnjavaju zašto industrija već gotovo dvadeset godina na europskoj razini nastoji razviti i uvesti tehnologije koje će smanjiti potrošnju energije potrebne za industrijske djelatnosti i svakodnevni život građana.

Ta su nastojanja usmjerena u dva pravca:

    •  na ograničavanje rasipanja energije

    •  na uvođenje tehnologija s učinkovitijom pretvorbom energije

U području uštede energije uvedene su vrlo brojne mjere:

    •  više ili manje jednostavni uređaji, kao što su termostatski ventili,

    •  sofisticirani uređaji za regulaciju topline, kao što su klimatski regulatori ili sustavi PIO regulacije,

    •  znatno "zahtjevnija" rješenja, kao što su zamjena starih prozorskih okvira, zamjena starih kotlova kondenzacijskim kotlovima, izolacija zidova i slično.

Povećanje efikasnosti odmah otvara pitanje učinkovitosti. Pri pretvorbi energije termodinamička učinkovitost izražava se omjerom dobivene korisne energije (rada) i količine dovedene energije. Kao što je poznato, učinkovitost se može izraziti kao apsolutna vrijednost od O do l ili u postocima. Konkretno, kada je riječ o izvoru topline, taj je parametar određen omjerom toplinske snage koju kotao predaje ogrjevnom mediju i toplinske snage proizvedene iz dovedene količine goriva.

U slučaju sustava grijanja učinkovitost pojedinog konkretnog rješenja utvrđuje se za određeno vremensko razdoblje tijekom kojeg je sustav bio u radu, odnosno za cijelu godinu uzima se u obzir sezona grijanja.

Određivanje vremenskog razdoblja za koje će se provoditi analiza stoga je važan element ocjenjivanja: naravno, ono se ne svodi samo na jednostavno zbrajanje dana tijekom kojih je sustav radio. Kao što je poznato, riječ je o čimbeniku koji ovisi o klimatskim uvjetima na mjestu ugradnje sustava grijanja jer o njima ovisi:

1. trajanje sezone grijanja

2. krivulja potrošnje sustava grijanja

Kod ove posljednje treba imati na umu da se potrošnja goriva mijenja (i to znatno) kako ovisno o vremenskom razdoblju, tako i ovisno o zemljopisnom položaju. Zato je bilo prikladno uvesti pojam krivulja potrošnje.

Sljedeći je važan aspekt ustroj sustava grijanja: s energetskog gledišta rad sustava može se opisati kao slijed transformacija, odnosno pretvorbi jednog oblika energije u drugi. Jasno je da pretvorbe pri kojima se plin (ili općenitije: gorivo) pretvara u korisnu toplinu koja služi za zagrijavanje određenog prostora nisu energetski "hermetične".

Projektanti moraju uz pomoć važećih propisa slijediti ove ciljeve:

1. što više smanjiti potrebnu količinu energije

2. što više smanjiti gubitke

3. rekuperirati izgubljenu energiju i ponovno je vratiti u sustav grijanja

Iz navedenog proizlazi da se pri projektiranju sustava grijanja svi ti čimbenici moraju uzeti u obzir.

I analitički izraz relativne učinkovitosti bit će složeniji. Tu činjenicu uzimaju u obzir kako propisi u području uštede energije, tako i tehničke norme.

Protokol iz Kyota

međunarodni sporazum o smanjenju emisija

Povijesno najvažniji korak svjetske zajednice u području uštede energije jest Protokol iz Kyota. Bila je to dopuna Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (United Nations Framework Convention on Climate Change) i ujedno dopuna međunarodnog sporazuma o borbi protiv globalnog zatopljenja. Potpisan je na konferenciji u Kyotu u prosincu 1997. Ugovor je stupio na snagu 16. veljače 2005., tri mjeseca nakon što ga je 4. studenoga 2004. ratificirala Rusija.

Osnovne odredbe

Prema odredbama protokola, države koje su se odlučile za njegovu ratifikaciju obvezuju se da će do 2012. godine smanjiti svoje emisije (za najmanje 5% emisija iz 1990. godine) ugljikova dioksida, metana, didušikova oksida, HFC-a i PFC-a – stakleničkih plinova. U slučaju manjka ili viška emisija tih plinova, stranke sporazuma obvezale su se da će se uključiti u "trgovinu" koja obuhvaća prodaju ili otkup kvota od drugih država. Ako se odredbe Protokola iz Kyota provedu u cijelosti, do 2050. godine očekuje se smanjenje prosječne globalne temperature u rasponu od 0,02 °C do 0,28 °C. Protokol iz Kyota pravno je obvezujući sporazum prema kojem su industrijske države dužne do 2012. godine smanjiti ukupne emisije stakleničkih plinova za 5,2% u odnosu na 1990. godinu. Valja napomenuti da, s obzirom na već prije očekivanu razinu smanjenja emisija stakleničkih plinova, planirana razina iznosi čak 29%. Pojedine stope smanjenja kreću se od 8% za Europsku uniju, 7% za Sjedinjene Američke Države, 6% za Japan, 0% za Rusiju te moguće povećanje od 8% za Australiju i 10% za Island. Protokol iz Kyota također dopunjuje odredbe Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, koja je prethodno usvojena na Samitu o Zemlji u Rio de Janeiru 1992. godine. To znači da određena pravna ograničenja mogu mijenjati samo one države koje su već ratificirale navedeni protokol. U Prilogu 1. UNFCCC-a navedene su uglavnom visokorazvijene države svijeta, koje snose moralnu odgovornost za sadašnje stanje.

Protokol također ponovno potvrđuje načelo da su razvijene države dužne podupirati tehnološki razvoj najmanje razvijenih država te studije i projekte povezane s proučavanjem klime, usmjerene ponajprije na razvoj alternativnih izvora energije, kao što su vjetar, sunčeva ili nuklearna energija. Takva ekološka ulaganja u siromašnijim državama povoljna su za visokorazvijene države jer im omogućuju stjecanje prava na dodatne emisije stakleničkih plinova.

Neispunjavanje obveza

Države koje će nakon 2012. godine i dalje proizvoditi veću količinu stakleničkih plinova nego što bi smjele prema ograničenjima morat će svoje obveze ispuniti u sljedećem razdoblju, s tim da će im se dopuštene kvote emisija smanjiti za 30%.