Kako pravilno ugraditi luk za vođenje cijevi 15–18 mm

Još pripremamo proizvode.

Ali možete pogledati druge kategorije.

Kako ispravno montirati fiksni luk za cijevi 15–18 mm

Ispravna montaža fiksnog luka pripada onim poslovima koji na prvi pogled izgledaju jednostavno – no u praksi upravo ovdje nastaju najveće greške koje se kasnije očituju netišćenjima, mehaničkim opterećenjima cijevi ili nekontroliranom dilatacijom. Ako radite s bakarnom ili plastičnom (PB/PE) cijevi promjera 15 ili 18 mm – dakle s dimenzijama koje su u domaćoj instalaciji grijanja i razvodnog sustava tople vode najčešće – ovaj članak vam pruža kompletni vodič: od principa, zašto uopće fiksni luk u cijevnom vodi trebate, kroz izbor prikladnih pričvršćivačkih elemenata, sve do same montaže korak po korak uključujući tipične greške iz prakse.

Članak je dio našeg Informacijskog centra za sekciju sredstva za montažu. Povezane teme koje možete naići tijekom projektiranja instalacije pronađete pod naslovima Kako izabrati ispravna sredstva za montažu za cijevi Hepworth, Kaiševi vs. trake za pričvršćivanje cijevi – što kad koristiti ili Česte greške pri pričvršćivanju cijevi i kako ih izbjeći – preporučujemo pročitati ih u kombinaciji s ovim vodičem.

Što je fiksni luk i zašto je nužan

U svakom cijevnom vodi dolazi tijekom rada do promjena temperature. Bakarna cijev se pri porastu temperature za 10 °C produži za oko 0,17 mm na svaki metar duljine. PB (polibutenske) cijevi imaju koeficijent toplinske širenja još viši – reda veličine 0,13–0,15 mm/m/°C. Na prvi pogled zanemariva broj, ali pri 10-metarskom odsjeku i temperaturnom udaru 50 °C (npr. pri uključivanju grijanja nakon ljetne pauze) govorimo o produženju do 75 mm. To produženje mora negdje otići – ili ga kontrolirano odvedemo kroz dilatacijski luk ili luku, ili se nekontrolirano očituje u najslabijem mjestu cijele trase: u spojici, u armaturi ili u mjestu pričvršćivanja.

Fiksna točka (također fiksni luk, fiksni čvor, u nijemčkom tehničkom jeziku Festpunkt) je mjesto u cijevnom vodi gdje je cijev čvrsto ukotvena i gdje je pomicanje cijevne ose nula. Sve dilatacije se od točke vode na obje strane – dakle čvrstim fiksiranjem na jednom mjestu dijelite cijevni odsjek na dvije kontrolirane dijelove, pri čemu svaka dilatira prema najbližem dilatacijskom elementu (kompenzatoru, luku, kolenu).

Bez fiksne točke bi cijev pri zagrijavanju „plivala“ kao cjelina i vukla bi s sobom sve susjedne armature, spojke i odbojke. U praksi sam vidio slučajeve gdje je nedostatak fiksne točke na glavnom uzdignutom vodu uzrokovao da razdjelnik podnog grijanja nakon tri sezone doslovno odleti od zida – ne zbog lošeg materijala, već zato što nitko nije pomislio na fiksaciju uzdignutog voda prije razdjelnika.

Razlika između fiksne točke i kliznog pričvršćivanja

Prije nego što se upustimo u samu montažu, nužno je razumjeti razliku između dvije osnovne vrste pričvršćivanja cijevi:

Klizno pričvršćivanje (vodni točka) – cijev je pričvršćena tako da može kliziti uzdužno. Kaiš ili traka drži cijev u osi, spriječava bočni pomicanje, ali uzdužni pomicanje (dilatacija) ne ograničava. To je najčešći tip pričvršćivanja koji se koristi na većini duljine trase.
Fiksno pričvršćivanje (fiksna točka) – cijev je čvrsto pričvršćena tako da je isključen pomicanje u svim smjerovima. Fiksna točka prenosi sile nastale dilatacijom u konstrukciju zgrade (zid, strop, pod).

U praksi se fiksna točka ostvaruje ili specijalnim fiksnim lukom (čvrsto objemljenje cijevi bez zračnosti), ili kombinacijom standardne trake/kaiša s zavarivanjem, zavrtanjem ili drugim čvrstim spajanjem direktno na cijev. Za promjere 15–18 mm u sistemu Hepworth i kompatibilnim instalacijama najčešće se koriste trake za pričvršćivanje cijevi 16 mm i trake za pričvršćivanje cijevi 16–18 mm – pri čemu se fiksna točka iz njih izrađuje čvrstim zatezanjem i dodatnom fiksacijom tako da cijev nema nikakvu aksijalnu zračnost.

Kje u trasi postaviti fiksnu točku – pravila i primjeri iz prakse

Postavljanje fiksne točke ne određuje se slučajem, već izlazi iz nekoliko pravila koja su rezultat fizičkih zakonitosti i dugogodišnje inštalačne prakse:

Osnovna pravila za postavljanje fiksne točke

Pred i iza armature – ventili, kuglasti ventili, regulacijski elementi i razdjelnici moraju biti zaštićeni od sile koja djeluje dilatirajućeg cijevovoda. Fiksna točka se postavlja što je moguće bliže armaturi, maksimalno 200–300 mm od nje.
Na sredini dugačkog segmenta – kod ravne trase dulje od otprilike 3–4 m bez prirodnog kompenzatora (zavoja, lira) potrebno je postaviti fiksnu točku u sredinu segmenta i na oba kraja osloniti klizne pričvrštenja i kompenzatore.
Na početku i kraju uspona – vertikalni usponi su posebno osjetljivi na dilatacijske sile jer se pri zagrijavanju "rastu" prema gore. Fiksna točka na usponu postavlja se u donju trećinu njegove duljine (blizu podnožja uspona).
Pri prolazu kroz zid ili pod – mjesto prolaza kroz građevinsku konstrukciju može funkcionirati kao prirodna fiksna točka ako je cijev u prolazu čvrsto zasipana ili okovana – pazite, međutim, da uvijek postoji zaštitna cijev (zaštitnik), da termičko rastezanje ne uzrokuje pukotine u zavarenom sloju.
Maksimalna udaljenost između kompenzatora za promjer 15–18 mm – otprilike 6–8 m za bakar, 3–5 m za plastične cijevi, uvijek s fiksnom točkom u sredini.

Iz prakse: jedan od najčešćih problema s kojima se susrećem kod pregleda starijih instalacija je potpuna odsutnost fiksne točke na horizontalnim razvodima u podrumu. Instalateri tamo postave cijev s jednolikim kliznim osloncima duž cijele duljine – cijev izgleda lijepo, ali pri prvom pokretanju grijanja počne gurati prema razdjelniku, a nakon godina rezultati su pukotine u zavarima ili otkinuti priključci.

Materijalna i dimenzionalna specifikacija za 15 i 18 mm cijev

Promjeri 15 mm i 18 mm pripadaju najčešće korištenim u kućnoj instalaciji. Tipična primjena:

15 mm (vanjski promjer) – poveznice radijatora, izlazi iz razdjelnika podnog grijanja, poveznice umivaonika i drezova, kratki segmenti do slavina. Sredstvo: voda na temperaturama 30–75 °C.
18 mm (vanjski promjer) – glavni razvodi do više radijatora, horizontalni sekundarni grani, ponekad i usponi u manjim stanovima.

Važno: kod sistema Hepworth i kompatibilnih sistema radi se s vanjskim promjerom cijevi, a ne s nominalnim. Zato pločica ili spona označena "16 mm" odgovara cijevi s vanjskim promjerom 16 mm – to odgovara standardnom PB/PE cijevi s označenjem DN10 ili bakarnoj cijevi 15×1 (vanjski promjer 15 mm). Prije kupnje uvijek izmjerite stvarni vanjski promjer mikrometrom – nazivni promjer na cijevi i stvarni vanjski promjer se mogu razlikovati.

Za spajanje bakarne cijevi s navojnim armaturama u blizini fiksne točke preporučuje se upotreba zavojnog šrafa za bakarnu cijev 15×1 EK – radi se o pouzdanom mehaničkom spoju bez potrebe za zavarivanjem, što je važno kod realizacije fiksne točke u mjestu gdje želite imati mogućnost demontaže. Za kombinirane trase od bakra i plastične PB cijevi koristite zavojni šraf 15×1 EK za bakarnu ili PB cijev, koji obuhvaća oba materijala u jednom izvedenju.

Postupak montaže fiksne zavojnice korak po korak

U nastavku opisujem provjerenu praksu za instalaciju fiksne točke na cijevi 15–18 mm u kućnoj instalaciji. Pretpostavljam da je cijev vodena duž zida ili u štuci, a da konstrukcija omogućuje pričvrštenje kote (zida, betona, gipskartona s odgovarajućim bušilicama).

Alati i materijal

Šljokica ili bušilica s odgovarajućim bušilom (6–8 mm za zid, 10 mm za beton)
Anchori koji odgovaraju podlozi (u betonu minimalno anchori s vučnom silom ≥ 0,5 kN)
Šrafovi KOMBI M8 – univerzalni kombi šrafovi za pričvrštenje pločice na zid
Momentni ključ ili šrafciger
Pločica za pričvrštenje cijevi 16–18 mm pogodna za vaš promjer
Mikrometar
Vodovod (barem 60 cm)
Olovka, značilna traka

Korak 1: Određivanje položaja fiksne točke i označavanje

Najprije na razvijenom crtežu trase (ili barem u glavi) odredite točno gdje će fiksna točka biti. Označite mjesto na zidu olovkom. Provjerite je li u tom mjestu u zidu električna instalacija (pomoću detektora). Provjerite materijal zida – od toga ovisi vrsta anchora.

Ako fiksna točka mora biti uz armaturu, izmjerite udaljenost od ose armature i pločicu postavite maksimalno 150–200 mm od ose spojke ili ventila. Što je bliže, to je bolje – kraće rame znači manje savijajuće naprezanje na armaturi.

Korak 2: Bušenje i postavljanje anchora

Izbušite rupu odgovarajuće veličine za anchor. Za standardni zid (tegljana, pjeskobeton) koristite plastični šrafciger 8 mm, za beton bolje kovani šrafciger. Dubina bušenja: minimalno 50 mm u zid, 60 mm u beton. Rupu očistite (izduvajte ili očistite krpom), ubacite anchor.

Korak 3: Pričvrštenje pločice

Pločicu za pričvrštenje cijevi pritegnite uz zid, provjerite vodovodom je li u horizontalnoj (ili vertikalnoj) poziciji prema smjeru trase. Šraf KOMBI M8 zasrafe – prvo rukom, zatim zategnite šrafcigerom. Pažnja: fiksnu pločicu zategnite na puni moment – za razliku od kliznih pločica, gdje se ponekad namjerno ostavi mala sloboda, ovdje želite nulto kretanje. Preporučeni utegni moment za M8 u plastičnom anchoru je 4–6 Nm, za kovani anchor 8–10 Nm.

Korak 4: Umetanje cijevi i pričvrštenje

Cijev umetnite u pločicu. Pri fiksnom pričvrštenju cijev mora biti u pločici bez aksijalne slobode. Ako pločica ima zatvarajući clip ili šrafciger, zatvorite ga i zategnite prema uputstvima proizvođača. Ako imate dvodijelu pločicu (donji dio i gornji dio), pričvrstite gornji dio i provjerite da cijev ne može biti pomaknuta ni s malom silom duž ose.

Važno: Nikada ne zategavajte pločicu toliko da deformira presjek cijevi – naročito kod plastične (PB) cijevi postoji opasnost od ovalizacije i time povećanih hidrauličkih gubitaka ili oslabljenja zida u mjestu spojke. Kod bakra je to manje kritično, ali i tamo vrijedi: cijev mora biti čvrsto – a ne preterano – zagrnut.

Korak 5: Provjera nakon montaže

Nakon dovršenja montaže fiksne točke provjerite cijelu trasu: klizna pričvrštenja moraju omogućiti aksijalno kretanje cijevi, fiksna točka mora biti jednoznačno kruta. Prije zatvaranja instalacije (zavarenom sloju, gipskartonom, podhvatima) preporučujem da izvršite tlak test i probni zagrijavanje – promatrajte da li cijev oko fiksne točke pokazuje neobično naprezanje ili izbočenje.

Tipične pogrešci prilikom izvršavanja fiksne točke i kako ih izbjeći

Tijekom godina rada na cjevovodnim instalacijama uspio sam prikupiti cijelu kolekciju pogrešaka koje ljudi čine prilikom fiksiranja cjevovoda. Opisat ću najčešće, jer je razumijevanje pogreške prvi korak da se izbjegne.

Pogreška 1: Fiksna točka na pogrešnom mjestu

Instalater postavi fiksnu točku ne uz armaturu, već "nekamo u sredini ravne cijevi", jer je tamo bilo upravo udobno probušiti. Rezultat: dilatacijske sile teku prema armaturi, koja nije zaštićena. Rješenje: uvijek prvo odredite što je potrebno zaštititi (armatura, razdjelnik, prolaz kroz zid), a tek onda odredite mjesto fiksne točke.

Pogreška 2: Korištenje klizne sponice kao fiksne točke bez dodatne fiksacije

Obična klizna sponica ili traka nije fiksna točka, čak i ako je zategnuta do maksimuma. Ako nema mehanizma koji bi spriječio aksijalni pomak cijevi, cijev će jednostavno izmijeniti pri dilataciji. Rješenje: za fiksnu točku koristite ili posebne fiksne objemke, ili standardnu traku dopunite mehaničkim aksijalnim zavarenom granicom – npr. zavarivanje prstena na cijevu odmah uz traku, koji spriječi pomak.

Pogreška 3: Prekratka šipka ili nepogodan tip

Fiksna točka mora prenijeti sile reda stotina newtona u zid. Plastična šipka 6 mm ukovana samo 30 mm u porozni beton za to nije dovoljna. Vidio sam slučajeve gdje je cijela fiksna traka izletjela iz zida pri prvom topljenju – ne zato što je bila loša traka, već zato što je šipka bila dimenzionirana za klizno pričvršćivanje. Rješenje: za fiksne točke uvijek birajte šipke s većom izvlačnom snagom, u poroznom betonu koristite posebne šipke (npr. hemijsko pričvršćivanje ili okvirne šipke s velikom dodirnom površinom).

Pogreška 4: Dvije susjedne fiksne točke bez kompenzatora između njih

Ovo je zanimljiva pogreška. Ako postavite dvije fiksne točke preblizu jedna drugoj (npr. obje uz susjedne armature na kratkoj trasi bez kompenzatora između njih), zatvorit ćete cijev u "zatvor" i pri dilataciji se naprezanje ne odvede nikamo. Rezultat je izbočenje cijevi, pucanje spojke ili odvajanje jedne od fiksnih točaka. Rješenje: između svake dvije fiksne točke mora uvijek biti barem jedan kompenzator (dilatacijsko koljeno, lira, elastična petlja).

Pogreška 5: Pogrešan promjer trake ili sponice

Traka dimenzionirana za 18 mm naslonjena na 15 mm cijev – to nije fiksna točka, to je samo dekoracija. Cijev ima toliko slobodnog prostora u traci da se pomakne ne samo aksijalno, već i laterano. Rješenje: uvijek izmjerite stvarni vanjski promjer cijevi i izaberite traku s minimalnom slobodnom razmakom. Za cijev s vanjskim promjerom 16 mm (obična PB cijev DN10) ispravan izbor je traka 16 mm, a ne traka 18 mm.

Specijalni slučajevi iz prakse: usponi, kutne trase i šahte

Fiksna točka na vertikalnom usponu

Vertikalni usponi se pri zagrijavanju produžuju prema gore. Vrijedi pravilo da se fiksna točka postavi u donjoj trećini uspona – konkretno oko 1/3 visine od poda. Ako je uspon dugačak 3 m, fiksna točka će biti otprilike 1 m od poda. Klizna pričvršćenja se daju po cijeloj duljini u razmacima 1,0–1,5 m (za bakar) ili 0,7–1,0 m (za plastiku). Pri dugim usponima iznad 5 m razmislite o dvije fiksne točke s kompenzatorom (kompenzacijskom petljom) između njih.

Kutna trasa – prirodni kompenzator

Ako trasa čini 90° kut, sam kut funkcioniše kao kompenzator – pri zagrijavanju jedne grane djelovanje sile djelomično se apsorbuje elastičnošću kuta. To vrijedi samo ako su grane kuta dovoljno dugačke (barem 15–20× promjer cijevi, dakle za 18 mm cijev oko 300–360 mm slobodne duljine prije kuta i iza kuta). Fiksna točka se u tom slučaju postavi na kraju duže grane, kut funkcioniše kao kompenzator, a kraća grana ima klizna pričvršćenja.

Instalacija u šachtu

U instalacijskim šachtovima prostor je ograničen, a pristup zidu otežen. U tom slučaju se pokazuje korisno korištenje dužih traka (za pričvršćivanje više cijevi odjednom) s jednom zajedničkom fiksnom točkom. Shema: jedna masivna konzola ukovana u stranu šachta nosi cijelu skupinu cijevi, pri čemu je na konzoli jedna cijev fiksno pričvršćena, a ostale klizno. Ovo rješenje štedi vrijeme i materijal, no zahtijeva precizan izračun smjernog dilatiranja.

Izbor šipke ili pločice za fiksni čvor – praktični saveti

Za promjere 15–18 mm u ponudi su prije svega dvije varijante šipki za pričvršćivanje koje se razlikuju ne samo po dimenziji, već i po konstrukciji:

Jednostrana šipka – jednostavna, brza montaža, cijev se ubacuje s bočne strane. Pogodna za klizno i fiksno pričvršćivanje, fiksni efekt postižete čvrstim zatezanjem i dodavanjem aksijalnog zida (krug na cijevi).
Dviješljena šipka (donji dio + gornji dio) – čvršće stezanje cijevi, bolji prihvat, preporučuje se tamo gdje je fiksni čvor izložen većim silama (npr. kod direktnog loma ili kod težih armatura).

Za cijev točno 16 mm (običajna PB cijev) potražite šipku 16 mm. Za kombinaciju promjera 16–18 mm ili tamo gdje niste sigurni točnoj dimenziji, fleksibilniji izbor je šipka 16–18 mm – oba promjera može prihvatiti s dovoljnim steznim efektom.

Savjet iz prakse: ako kupujete šipke za dužu trasu, gdje će biti mešani fiksni i klizni čvorovi, preporučujem da nabavite šipke jednog tipa za cijelu trasu i fiksni čvor ostvarite dodavanjem kruga ili zida na cijevi, a ne zamjenom s drugim tipom šipke. Jedinstvenost komponenti olakšava kasnu održavanje i eventualnu popravku.

Dilatacijski proračuni za uobičajene scenarije – orijentacijske vrijednosti

Sljedeća tablica daje praktičnu predstavu o duljini dilatacije za tipične trase od bakra i PB cijevi u domaćoj instalaciji (pri temperaturnoj razlici 50 °C, tj. prijelaz iz 20 °C u 70 °C):

Materijal	Duljina trase	Koef. [mm/m/°C]	Rastezanje pri ΔT = 50 °C
Bakar (Cu)	3 m	0,017	2,6 mm
Bakar (Cu)	6 m	0,017	5,1 mm
Bakar (Cu)	10 m	0,017	8,5 mm
PB plast	3 m	0,13	19,5 mm
PB plast	6 m	0,13	39,0 mm
PB plast	10 m	0,13	65,0 mm

Iz tabele je jasno zašto je za plastične cijevi pitanje fiksiranja puno kritičnije nego za bakar. Dok 6 m bakrena trasa se rasteže za manje od 6 mm, jednako duga PB trasa se rasteže za 39 mm – to je razlika koju bez pravilnog fiksnog čvora i kompenzatora jednostavno ne možete apsorbirati bez oštećenja instalacije.

Kompatibilnost materijala i površinska zaštita

Pri izboru pričvršćivača za fiksni čvor ne zaboravite na kompatibilnost materijala. Bakar i čelik u kontaktu s vlagom formiraju galvanski članak koji ubrzava koroziju bakrene cijevi na mjestu kontakta. Zato:

Šipke za pričvršćivanje bakrenih cijevi trebale bi biti od srebrnog čelika, nehrđajućeg čelika ili plastičnog materijala.
Ako koristite čelične šipke ili konzole, između cijevi i šipke umetnite plastični ili gumeni pribor (mnoge šipke ga imaju ugrađen).
Za PB/PE cijevi galvanska korozija nije problem, ali pazite da šipka mehanički ne oštećuje mekšu površinu plastične cijevi pri čvrstom zatezanju.

U prostorijama s višom vlažnošću (kotlovnicama, podrumima, šachtama) pazite i na površinsku obradu konzola i vijaka. Zinkovljenje pruža osnovnu zaštitu, ali za agresivnije okoline razmislite o nehrđajućem izvedenju vijaka. Vijci KOMBI M8 iz našeg asortimana su pogodni za običajne unutrašnje prostorije; za vlažne prostorije provjerite izvedbu materijala.

Najčešće postavljane pitanja (FAQ)

Kakav je razlika između fiksnog čvora i kliznog pričvršćivanja – mogu li koristiti iste šipke za obje?

Da, u principu možete koristiti isti tip šipke za oba svrhe – razlika nije u tipu šipke, već u načinu montaže i u tome da li cijev ima aksijalnu slobodu u šipki. Za klizno pričvršćivanje šipku ne zatežite na maksimum i ostavite cijev da se može uzdužno pomjerati. Za fiksni čvor šipku zatežite na puni moment i dodatno osigurajte cijev aksijalnim zidom (npr. krugom naslonjenim na cijev odmah pored šipke). Ako šipka nema mehanizam za blokadu aksijalnog kretanja, samo zatezanje nije dovoljno – trenje u šipki je pri većim silama prenosivo.

Koliko fiksnih čvorova mi treba na 10-metarskom dijelu od PB cijevi?

Pri 10 m PB cijevi i temperaturnom rasponu 50 °C govorimo o rastezanju od 65 mm. Standardno rješenje je jedan fiksni čvor u sredini (5 m od svakog kraja) i jedan dilatacijski kompenzator na svakoj strani fiksnog čvora – dakle na 2,5 m od kraja trase. Svaka polovica trase rasteže se za oko 32 mm, što običan kompenzator (dilatacijski koljenac s rukavcima min. 400 mm) bez problema apsorbira. Klizna pričvršćivanja dajte svakih 0,7–1,0 m. Ako trasa sadrži prirodne kompenzatore (zakrivljene promjene smjera), može biti dovoljan jedan fiksni čvor bez dodatnih pričvršćivača.

Što će se dogoditi ako uopće izostavim fiksni čvor?

Ovisi o materijalu i duljini trase. Kod kratkih bakrenih dijelova (do 2–3 m) instalacija može biti funkcionalna godinama bez fiksnog čvora, jer same spojke, koljenca i armature apsorbiraju male dilatacije. Kod dužih trasa, plastične cijevi ili tamo gdje su susjedne armature osjetljive na mehaničko opterećenje (termostatske glave, regulacijski ventili), nedostatak fiksnog čvora uzrokuje umor materijala, otkidanje spojki, vibracije i u najgorem slučaju pucanje spoja ili armature. S dugoročnog gledišta, instalacija bez fiksnog čvora je časovana bomba, čiji eksplozijevi trenutak ovisi samo o broju topljenih sezona.

Mogu li fiksni čvor pričvrstiti na gipsokartonsku zidovsku pregradu?

Gipsokarton sam po sebi nije prikladan podloga za fiksni čvor – nosivost običajnih gipsokartonskih ploča je preniska za prenos dilatacijskih sila. Ako iza gipsokartona postoji drvena nosiva konstrukcija (profile CW/UW ili drveni stubovi), možete vijak pričvrstiti direktno na profil ili stub – to je prihvatljivo rješenje. U slučaju da iza gipsokartona nema ničega, treba ili ugraditi čvrsti blok u konstrukciju još prije zatvaranja pregrade ili preusmjeriti trasu tako da fiksni čvor vodi prema zidanoj zidini.

Kakva je maksimalna udaljenost između kliznih pričvršćivača i dvaju fiksnih čvorova?

Normativne vrijednosti za udaljenost pričvršćivača razlikuju se prema materijalu i promjeru cijevi. Za Cu 15–18 mm: vertikalno vodjenje max. 2,0 m, horizontalno max. 1,5–2,0 m. Za PB/PE 15–18 mm: vertikalno max. 1,0–1,2 m, horizontalno max. 0,7–1,0 m. Plastične cijevi zahtijevaju gušće pričvršćivanje, jer su mekane i pri višim temperaturama gube krutost (tzv. tecenje plasta). Proizvođači cijevi navode točne vrijednosti u tehničkoj dokumentaciji – uvijek se vodite njima umjesto općih preporuka.

Kako prepoznati da fiksni čvor ne radi ispravno – koji su znakovi?

Najvidljiviji znak neispravnog fiksnog čvora je vidljivo kretanje ili odstupanje cijevi u mjestu koje bi trebalo biti fiksno – pri zagrijavanju sustava trasa se lagano „valja" ili se pojavljuje novi savij u mjestu gdje prije nije bio. Još jedan znak je cvrkutanje ili treskanje pri svakom porastu i padu temperature vode, koje prije nije bilo čulo, što pokazuje da se dilatacijsko naprezanje ne apsorbuje u planiranom mjestu, već se nekontrolirano prenosi dalje duž trase. Pri vizualnoj inspekciji provjerite i sam pričvrštenje – otkidačka vijak, savijena traka ili pomaknuta pločica su jasni dokazi da fiksni čvor više ne obavlja svoju funkciju i da je potrebno ga popraviti prije nego što dilatacijske sile oštećuju najbliži spoj ili armaturu.

Imate pitanje o ovoj temi?

Nemate jasnu sliku ili rješavate konkretnu situaciju u Vašem domu? Napišite nam – s radostju ćemo Vas savjetovati.