Česta pitanja o solarnim sustavima za zagrijavanje vode
Česte postavljane pitanja o solarnim sustavima za zagrijavanje vode – stručni odgovori iz prakse
Tijekom godina u kojima se bavimo prodajom i montažom solarnih sustava, primijetili smo da kupci ponovno postavljaju istih dvadeset pitanja. Neki su jednostavni, dok su drugi čak i tehnološki sofisticirani. U ovom članku smo prikupili najvažnije i odgovorili na njih kao da odgovaramo direktno tijekom ličnog susreta – konkretno, bez nepotrebnog okolišanja i s realnim brojkama na koje se u praksi možete osloniti.
Ako tražite konkretniji pogled na izbor sustava, preporučujemo i članak Kako izabrati solarni sustav za zagrijavanje vode za kućanstvo, ili ako želite odmah izračunati snagu, pogledajte Koju snagu solarnog kolektora trebam – izračun prema broju osoba i potrošnji. Ovdje se fokusiramo isključivo na odgovore na konkretna pitanja koja nam kupci postavljaju najčešće.
Kako zapravo solarni sustav za zagrijavanje vode funkcioniše?
Osnovni princip je jednostavan: solarni kolektor na krovu hvata toplinsku energiju Sunca i prenosi je topljenju (mješovini vode i antifrizne smese), koja cirkulira kroz zatvoreni krug do spremnika tople vode u kući. Tamo prenosi toplinu kroz topljenje i vraća se natrag u kolektor ohlađena.
Cijeli krug je pod tlakom zatvoren i radi kao termosifon upravljiv regulatorom. Regulator mjeri temperaturu na kolektoru (pomoću senzora smještenog direktno na apsorpcijskoj površini) i temperaturu u spremniku (pomoću senzora u spremniku). Kada je kolektor za određeni broj stepena topliji od spremnika – tipično za 5 do 8 °C – uključuje se cirkulacijska pumpa. Kada se razlika smanji ispod donje granice (npr. 2 °C), pumpa se isključuje kako bi se energija ne trošila bespotrebno na povratni prenos.
Praktično to znači da u letnjim mjesecima možete imati solarnu pripremu tople vode gotovo 100 %, dok u zimskim mjesecima sustav doprinosi samo djelomično, a dopunski izvor (plinski kotao, dizalica topline, električno grijanje) pokriva ostatak.
Je li solarno zagrijavanje vode prikladno i za hrvatske uvjete?
Ovo je najčešće postavljana sumnja koju čujemo, i potpuno je razumljiva. Hrvatska se nalazi u središnjoj Europi, a naš klimatski uvjeti nisu isti kao u Španjolskoj ili Grčkoj. Međutim – i to je ključno – godišnji solarni potencijal Hrvatske je dovoljan da se solarni sustav ekonomski isplati i bez bilo kakvih dodatnih pogodnosti.
Konkretni brojevi: prosječni godišnji zbroj sunčeve energije na horizontalnu površinu kreće se u Hrvatskoj od otprilike 1 050 kWh/m² (Orava, sjeverne regije) do 1 250 kWh/m² (jugozapadna Hrvatska, Podunavlska nizina). Na južnim padinama s nagibom 35–45° i južnoj do jugozapadnoj orijentaciji, plohati kolektor s površinom 2 m² može prikupiti godišnje 800–1 100 kWh korisne topline. Za kućanstvo s 4 osobe koje godišnje potroši oko 2 800–3 200 kWh za zagrijavanje tople vode, to znači da solarni pokriva 30–40 % bez ljetnog viška i do 55–70 % u kombinaciji s ljetnom radnom.
Detaljno uspoređivanje performansi plohatih i cijevnih kolektora za naše uvjete možete pronaći u članku Plohati vs. cijevni solarni kolektor – usporedba tipova za hrvatske uvjete.
Koliko kolektora trebam i koje veličine?
Osnovno pravilo koje funkcioniše u većini slučajeva: 1,5 do 2 m² aperturne površine kolektora po jednoj osobi, spremnik 50–70 litara po osobi. Za 4-člani domaćinstvo, dakle, trebat ćete 6–8 m² kolektorske površine i spremnik 200–300 litara.
U praksi to znači da za obitel od 4 člana u običajnom kućanstvu na Srednjem Slovinskom preporučujemo dvije jedinice pločastog okvirnog solarnog kolektora IVAR.SOLAR 210 M5, što ukupno daje oko 4,2 m² aperturne površine na početku. Ako imate veću potrošnju ili nižu početnu temperaturu dovodne vode (hladna podzemna voda), biramo tri ploče.
Ne oslanjajte se slijepo na internetske kalkulatori koji vam kažu „vam dva panela dovoljaju“. Svaka narudžba je drugačija. Na rezultat utječe nagib krova, orijentacija, zasjenjenje susjednim zgradama, stablima ili dimnjakom, nadmorska visina, vrsta spremnika, kao i to da li obitelj kupuje ujutro ili navečer (to značajno mijenja dnevni profil potrebe).
Je li investicija opravdana? Kako je povrat?
Ekonomski povrat ovisi o cijeni energije koju solarni sustav zamjenjuje i o ukupnim troškovima instalacije. Tipična instalacija za obitel od 4 člana (2–3 kolektora, spremnik 300 l, pumpe, cijevi, montaža) iznosi trenutno 2 500–4 500 € uključujući PDV, ovisno o kvaliteti komponenti i dostupnosti krova.
Ako zamijenite grijač električnim bojlerom s cijenom električne energije 0,22 €/kWh i štedite 1 200 kWh godišnje, štedite oko 264 € godišnje. Povrat = 3 500 / 264 = 13,3 godine. Ako zamijenite plin (0,09–0,12 €/kWh, ali s učinkovitošću kotla 90 %), štedite manje – oko 110–160 €/godina, što produžuje povrat na 22–32 godine. Zato je solarno grijanje najbrže rentabilno tamo gdje zamjenjuje električnu energiju, ili kod kućanstava s toplinskom pumpom, gdje je cijena topline niža, a sustavi se međusobno dobro dopunjuju.
Važno: u izračun treba uključiti i predviđeni rast cijena energije (historijski 4–7 % godišnje) i vijek trajanja kolektora (20–30 godina s običajnom održavanjem). Pri takvoj analizi solarno grijanje izlazi gotovo uvijek pozitivno.
Što je to solarna tekućina i treba li se mijenjati?
Toplotna tekućina u solarnom krugu nije čista voda. To je obično mješovina propilen glikola (manje otrovna) ili etilen glikola s inhibitorima korozije, u omjeru koji osigurava zaštitu od smrzavanja do –28 °C do –35 °C. Ta mješovina je nužna iz dva razloga:
- Zaštitu od smrzavanja: zimi temperature u kolektoru padaju daleko ispod nule, a kod običajne vode bi cijevi puknule.
- Zaštitu od vrenja (stagnacija): ljeti, kada spremnik dostigne maksimalnu temperaturu i pumpa se zaustavi, temperatura u kolektoru može porasti na 180–200 °C. Specijalna tekućina to prenosi bez trajnog oštećenja.
Solarna tekućina se s vremenom degradira: oksidira, gubi inhibitore, pada njezin pH i postaje korozivna. Pravilo iz prakse: provjeravati svakih 2 godine, zamijeniti svakih 5–7 godina – ili ranije, ako pH pada ispod 7 ili glikol postane tamniji. Provjera je jednostavna pomoću pH traka i refraktometra za mjerenje koncentracije.
Zašto je važna pravilna regulacija i senzori?
Regulacija je srce cijelog sustava. Ako senzori ne precizno mjere ili su loše postavljeni, sustav ili ne pumpe kada bi trebao (propustite solarni dobitak), ili pumpe višak (pumpa hladnjenje spremnika). U oba slučaja kupac će se žaliti na „loš solarni sustav“, dok je problem drugdje.
Senzor na kolektoru mora biti postavljen na najtoplijem mjestu – na izlaznoj cijevi kolektora, ili direktno u specijalnoj jami na kolektoru. Senzor spremnika mora biti u donjoj trećini spremnika, u blizini izlaza iz solarnog voditelja. Ako je senzor spremnika previsoko, sustav mjeri toplu vodu koja još nije zagrijana solarno, već starom energijom iz kotla, a pumpa se nepravilno zaustavi.
Za pravilno funkcioniranje preporučujemo korištenje kvalitetnih senzora s dovoljnom otpornošću – npr. senzor temperature u jami otporan do 180 °C s kablom 2 m, koji bez problema izdrži i stagnacijske temperature u kolektoru. Za spremnike s dužim udaljenostima od regulatora prikladan je senzor u jami s PVC kablom 4 m otporan do 95 °C – taj je dimenziran za temperature spremnika, gdje ne premašujemo 95 °C.
Vise o regulaciji, funkcijama regulatora i o tome kada treba senzore zamijeniti, pronađite u članku Senzori i regulacija solarnog sustava – kako funkcioniraju i kada ih zamijeniti.
Koju cijev koristiti za solarni krug?
Ovo je područje gdje kupci često štede na pogrešnom mjestu. Običajna bakrena cijev s plastičnom izolacijom nije idealna za solarni krug – plast se degradira pri visokim temperaturama i UV zračenju, a u vanjskom okruženju (na krovu, ispod krovne ploče) običajna izolacija izdrži 5–8 godina. Nakon njezinog raspadanja, toplinske gubitke rastu toliko da sustav gubi do 30–40 % ukupnog godišnjeg dobitka.
Preporučujemo predizoliranu nehrđajuću cijev u gumenoj izolaciji dvostruku s kablom (2× pr. 16, duljina 10 m). Gumenja izolacija (EPDM) otporna je na temperature do 150–180 °C i UV zračenju bez degradacije tijekom cijelog vijeka sustava. Neželjezna cijev otporna je prema glikolnoj mješovini i stagnacijskim temperaturama. Kabel direktno u izolaciji omogućuje vodjenje kabla za senzore bez potrebe za postavljanjem zasebne trase – što štedi vrijeme tijekom montaže i spriječava uljev kroz dodatne prolaze kroz krov.
Promjer cijevi ovisi o snazi sustava i duljini cijevi. Za sustave s 2–4 kolektorima i duljinom cijevi do 15 m obično je dovoljno DN 16 (vanjski promjer 16 mm). Za dulje cijevi ili veće kolektorske jedinice prikladan je DN 20. Detaljniji proračun pronađete u članku Dimenzioniranje solarnih cijevi i pumpe – kako to učiniti.
Što je solarna pumpe i zašto obična pumpe nije dovoljna?
Solarna pumpe je kompaktni blok koji integrira više komponenti u jednu cjelinu: cirkulacijsku pumpu, sigurnosni ventil, tlakomjere, povratni ventil, odzračivač, puni/pušta ventil i često i protokomjer. Sve te komponente su nužne za pouzdanu radnju zatvorenog solarnog kruga.
Obična cirkulacijska pumpa (kao ona koja se koristi u centralnom grijanju) nije prikladna za solarni krug iz više razloga:
- Brtve i plastični dijelovi su dimenzionirani za maksimalno 110–120 °C, a ne za stacionarne 180–200 °C.
- Nije otporna prema smjesi glikola (neki plastični tipovi mogu se proširiti).
- Nema integraciju sigurnosnih elemenata – sigurnosni ventil, odzračivač.
- Nema regulatorni ulaz za solarni regulator (PWM ili on/off upravljanje).
Dobrim primjerom kompletnog rješenja je solarna pumpe IVAR.SOLAR K s regulacijom IVAR.SOLAR IMTDC. Ova jedinica ima integriranu regulaciju unutar tijela – nije potrebno kupiti regulator posebno i riješiti žice između jedinice i vanjskog regulatora. Regulator IMTDC podržava diferencijalnu regulaciju (T1 vs. T2), maksimalnu temperaturu spremnika, funkciju zaštitu kolektora od mraza i funkciju noćnog hlađenja spremnika.
Što se događa s sustavom zimi? Neće zamrznuti?
Ovo je jedna od najčešćih zabrinutosti, a naš odgovor je: kod dobro dizajniranog i ispunjenog sustava zamrzavanje nije ugroženo. Solarna tekućina (smjesa propilenglikola) je dimenzionirana za zaštitu do –28 do –35 °C, što u Hrvatskoj s rezervom pokriva čak i najhladnije lokacije. U svakom slučaju, koncentraciju je potrebno kontrolirati – tokom godina tekućina polako gubi koncentraciju (npr. kod dopunjavanja sustava čistom vodom nakon propusta).
Moderni regulatori imaju i funkciju zaštitu od mraza: ako temperatura na kolektoru padne ispod postavljene granice (npr. +4 °C), regulator kratko pokreće pumpu i uvodi topliju tekućinu iz spremnika u kolektor. Ovo je reševala funkcija – ne zamjenjuje ispravnu koncentraciju tekućine, ali spriječava oštećenja u granicnim situacijama.
Zimi je sustav aktivan uvijek kad svane sunce. I u siječnju, kod temperatura –10 °C, kolektor pri jasnoj vremenskoj situaciji može dostići 40–60 °C i prenijeti u spremnik 2–4 kWh topline dnevno. To nije puno, ali je besplatno i sustav radi bez Vaše sudjelovanja.
Morate li imati građevinsku dozvolu za montažu?
Prema hrvatskom građevinskom zakonu (zakon br. 50/1976. "Z." u izmijenjenom obliku) i izvršnoj odredbi br. 453/2000. "Z." mali solarni sustavi na kućama (kolektori na postojećem krovu, bez promjene konstrukcije građevine) obično se klasificiraju kao „jednostavna građevina“ ili „sitnica“ i ne podliježu građevinskoj dozvoli, već samo prijavi na građevinskom uredu. U praksi ovisi o konkretnom građevinskom uredu i o tome je li to zonička zadaća. Uvijek preporučujemo da situaciju unaprijed provjerite na lokalnom građevinskom uredu – konsultacija je besplatna i uštedi Vam probleme kasnije.
Ako želite biti sigurni, zatražite montažnu firmu za izjavu, jer iskusni montažni radnici imaju iskustva s Vašim uredom i mogu Vam reći koji je postupak u toj općini standardno zahtijevan.
Mogu li solarni sustav priključiti direktno na postojeći spremnik bojlera?
U načelu ne – barem ne bez izmjene. Standardni spremnik tople vode za grijanje električnim grijačem ili kotlom nema solarni izmjenjivač (cijev u donjem dijelu spremnika). Solarni sustav zahtijeva spremnik s dva izmjenjivača ili barem s solarnim izmjenjivačem u donjoj zoni.
Postoje tri uobičajena rješenja:
- Novi bivalentni spremnik: spremnik s dva izmjenjivača – donji za solarni krug, gornji za kotao ili električni grijač. Najčistije i najučinkovitije rješenje.
- Vanjski izmjenjivač (pločasti izmjenjivač): solarna tekućina prolazi kroz vanjski pločasti izmjenjivač koji grije krug pitke vode iz postojećeg spremnika. Manje učinkovito (veće toplinske gubitke na izmjenjivaču), ali primjenjivo kod retrofit instalacija.
- otvorena posuda: kod nekih starih sustava s atmosferskim bojlerom se koristi direktno povezivanje – to je međutim higijenski i sigurnosno neprihvatljivo i u novim instalacijama nije dozvoljeno.
Što je stagnacija i je li opasna?
Stagnacija nastaje kada spremnik dostigne maksimalnu temperaturu, regulator zaustavi pumpu, ali sunce i dalje svane na kolektor. Temperatura u kolektoru počinje brzo rasti – kod pločastog kolektora obično na 160–200 °C, kod cijevastog čak na 250–300 °C. Solarna tekućina počinje više vrijeti i mijenjati se u paru (odnosno paru glikola), koja tlači tekućinu natrag u ekspanzijsku posudu.
Stagnacija nije odmah opasna, ali ponavljajuća stagnacija (svaki dan cijeli ljeto) degradira tekućinu, uzrokuje taloženje u cijevi, skraćuje vijek brtvila pumpe i može dovesti do mikropropusta. Rješenje je ispravno podešavanje maksimalne temperature spremnika (70 °C), uključivanje funkcije hlađenja spremnika (noćno hlađenje – regulator pusti pumpu da radi noću i prenosi višak topline na kolektor, gdje se gubi u okolino) ili podešavanje funkcije „antileg" (antilegionelsko zagrijavanje na 70 °C jednom tjedno, što ipak ne riješi ljetni višak).
Koliko traje montaža solarnog sustava?
Obična instalacija za stan (2–3 kolektora, spremnik 200–300 l, pumpska jedinica) traje kod iskusne dvojice-trojice 1–2 radna dana. Prvi dan se obično instaliraju nosive konstrukcije i kolektori na krovu, vlaži se cijevi. Drugi dan se završava unutarnja instalacija: spremnik, pumpska jedinica, povezivanje, punjenje sustava, odzračavanje, podešavanje regulatora i probna radnja.
Poteškoće koje produže montažu: pristup na krov (strma sedlačka krova, nedostatak leševa), duga trasa cijevi kroz stan, paralelni rad s drugim rekonstrukcijskim radovima ili potreba čekanja na zidarske radove (prolazi kroz obodni zid). Više o cijelom postupku pronađete u članku Montaža solarnog sustava korak po korak – od kolektora do spremnika.
Jeli solarni sustav potreban redovita održavanja?
Da, i ta pitanje je važnije nego što se na prvi pogled čini. Solarni sustav je dugoročna investicija, a njegova pouzdanost ovisi o redovitom pregledu. Preporučena frekvencija:
- Godišnje: vizualni pregled kolektora (puknuto staklo, korozija okvira, oštećena brtva), provjera tlaka u krugu (ispravan tlak 1,5–3 bar kod hladnog sustava), provjera stanja izolacija cijevi.
- Svaka 2 godine: hemijska provjera solarnog sastava (pH, koncentracija, boja, sadržaj inhibitora), provjera ekspanzijske posude (prepunjenje dušika).
- Svaka 5–7 godina: zamjena solarnog sastava, provjera brtvi pumpe, eventualno zamjena pumpe.
Kompletni pregled svih provjera pronađete u članku Održavanje i servis solarnog sustava – što provjeravati svake godine.
Mogu li solarni sustav koristiti i za pomoć u grijanju?
Tehnički da, ali ekonomski i u pogledu performansi to je kompromis. Solarni kombisustavi (kombinacija zagrijavanja vode i pomoć u grijanju) zahtijevaju veću kolektorsku površinu (obično 8–15 m² za stan), veći spremnik (400–1 000 l) i složeniju hidrauliku. Problem je što je kada je grijanje najveća potreba (novembar–februar), solarni potencijal najniži. U prelaznom razdoblju (oktobar, novembar, april) sustav može značajno pomoći, ali to ne bi trebalo biti primarni argument za kupnju.
Za većinu domaćinstava u Hrvatskoj je ekonomski povoljnije instalirati solarni sustav primarno za zagrijavanje vode (s mogućnošću ljetnog viška za plivački bazen) i grijanje riješiti dizalicom topline ili kondenzacijskim kotlom. Ako vas zanimaju kombisustavi, preporučujemo konzultaciju s projektantom koji će pripremiti energetsku bilancu specifično za vaše uvijete.
Kakav je razlika između pločastog i cijevnog kolektora?
Pločasti kolektor (okvirni) ima apsorpcijsku površinu zaštićenu staklenom pločom u okviru. Je otporniji, otporniji na kišu, lako integrabilan u krov i cijenom dostupniji. Cijevni kolektor (vakuumske cijevi) ima višu učinkovitost pri niskim temperaturama i difuznom zračenju, ali je skuplji, krhki i pri stagnaciji postiže ekstremno visoke temperature.
Za obično zagrijavanje vode u stanu u Hrvatskoj pločasti kolektor izgleda vrlo dobro u usporedbi – jednostavnija montaža, niža cijena, manje problema s stagnacijom. Detaljno uspoređivanje s brojkama za naše uvijete pronađete u članku Pločasti vs. cijevni solarni kolektor – uspoređivanje tipova za hrvatske uvijete.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Oplati li se solarni sustav i ako imam plinski kotao i plin je jeftin?
Pri trenutnim cijenama prirodnog plina u Hrvatskoj (0,08–0,12 €/kWh) je povrat solarnog sustava kao dopunskog za plinski kotao duži – kreće se oko 18–28 godina. To je na granici ekonomske atraktivnosti, ako ne uzimamo u obzir dotacije i predviđene povećanja cijena plina. Ako je primarni motiv ekološka (smanjenje emisije CO₂) ili energetska neovisnost, oplati se i uz plin. Situacija se također mijenja ako razmatrate solarni sustav kao dopunski pri zamjeni postojećeg spremnika, jer bi spremnik bilo što promijenio.
Mogu li sam instalirati solarni sustav, bez stručnjaka?
Mehanička montaža (nosive konstrukcije, kolektori, cijevi) nije tehnološki nedostupna iskusnom majstoru. Problematičnije su radovi na tlačnom krugu (punjenje, tlačne provjere) i elektroinstalacija regulatora – to bi trebao izvršiti ili barem provjeriti stručnjak s odgovarajućom kvalifikacijom. S obzirom na jamstvo proizvođača komponenti: većina proizvođača jamstvo uvjetuje stručnom montažom s dokazom. Ako želite imati puno jamstvo za kolektore i pumpsku jedinicu, montažu bi trebao obaviti certificirani instalater.
Što se događa ako je dugo oblačno – ešće li mi manjkati topla voda?
Ne, ako je sustav ispravno dizajniran s nadomjernim izvorom (zamjena). Solarni sustav je uvijek dimenziran kao dopunski – postojeći kotao, dizalica topline ili električni grijač u spremniku pokriva ono što solarni ne uspije. Bivalentni spremnik ima u gornjoj zoni električni ili kotlovski grijač koji se automatski uključuje kada temperatura vode pada ispod podešene granice (obično 50–55 °C). Razlika neće ni primijetiti.
Kako ću znači da mi solarni sustav ispravno radi i da ne gubim performanse?
Najpouzdaniji način je mjerač toplinske energije (kalorimetar) na solarnom krugu – snima protok i temperaturnu razliku između dovoda i povratka i računa odvedene kWh. Uspoređivanjem s predviđenim vrijednostima (prema veličini kolektorske površine i godišnjem solarnom potencijalu za vaš regij) možete utvrditi da li sustav radi ispravno. Jeftinije, ali manje precizno je praćenje razlike temperatura: ako regulator prikazuje T1 (kolektor) značajno viši od T2 (spremnik) tijekom sunčanog dana i pumpa ne radi, nešto je krivo. Može biti zakočena pumpa, kvar regulatora ili kvar senzora. Više o uzrocima i rješenjima pronađete u članku Zakočena ili slabo pumpajuća solarna pumpa – uzroci i rješenja.
Mogu li povezati bazen s solarnim kolektorima?
Da, i to je jedan od najpametnijih načina da iskoristite ljetni višak solarnog energije koji bi inače izazivao stagnaciju. Bazenski krug se uključuje preko trostruke zatvorene vence i specijalnog hidrauličkog kruga tako da ima nižu prioritet od spremnika tople vode – bazen se grije samo kada spremnik dostigne traženu temperaturu i kolektor i dalje proizvodi toplinu. Prednost je što se bazenska voda može voditi direktno kroz kolektor (bez izmjenjivača, ako je bazen s uređajem za pripremu vode prikladan za niskolegirani čelik), što povećava učinkovitost. Solarno pokrivanje bazena 3–4 mjeseca godine je realno bez bilo kakvih dodatnih troškova.
Jeli nužno mijenjati tekućinu u sustavu ako sustav i dalje radi?
Da, iako sustav izvana „radi". Degradirana tekućina s niskim pH korodira metalne dijelove sustava (apsorber kolektora, izmjenjivač spremnika, tijelo pumpe) i taloži se korozija u jemne presjeke sustava. Rezultat je smanjen protok, niža performansa i u ekstremnom slučaju puknuti apsorber ili izmjenjivač. Cijena zamjene tekućine je 80–150 € uključujući rad – u usporedbi s cijenom novog spremnika ili kolektora to je banalna investicija. Ne zanemarujte je samo zato što regulator i dalje prikazuje ispravne vrijednosti.
Zaključak: što učiniti s ovim člankom
Solarni sustavi za zagrijavanje vode su provjereni i prilično jednostavni sustavi koji pri ispravnom dizajnu i montaži pouzdano rade 20–30 godina s minimalnim održavanjem. Većina problema s kojima se korisnici suočavaju dolazi ne od greške samih kolektora, već od zanemarene regulacije, loših senzora, nepogodnih cijevi ili zanemarene održavanja tekućine.
Ako ste se odlučili za ulaganje u solarni sustav, neštedite na komponentama koje odlučuju o pouzdanosti – dakle na pumpskoj jedinici, regulaciji, senzorima i cijevima. Na kolektorima u razumnim granicama smisleno je tražiti omjer cijena/performanse, ali ostale komponente sustava trebale bi biti dimenzionirane s rezervom i od provjerenih materijala.
Detaljnije informacije o konkretnim temama pronađete u ostalim člancima Informacijskog centra – preporučujemo započeti člankom Kako izabrati solarni sustav za zagrijavanje vode u kućanstvu, ako ste na početku donošenja odluke, ili Kako ispravno postaviti i pričvrstiti solarne kolektore na krov, ako rješavate konkretnu montažu.
Imate pitanje o ovoj temi?
Nemate odluku ili rješavate konkretnu situaciju u Vašem kućanstvu? Napišite nam – s radosti ćemo Vas savjetovati.