Toplovodno podno grijanje

Toplovodno podno grijanje ubraja se među zračeće sustave grijanja, pri čemu je udio zračenja u ukupnom prijenosu topline s ogrjevne površine tek nešto veći od toka topline konvekcijom (55%:45%). To ujedno pozitivno utječe na oba načina prijenosa topline u unutarnji prostor.

Kompletan asortiman pronaći ćete u kategoriji podno grijanje – sistemske ploče, cijevi, razdjelnici, regulacija i električne grijaće mreže.

Toplovodno podno grijanje ujedno je i plošno, tj. grijaće cijevi dio su podne konstrukcije. S obzirom na higijenske zahtjeve povezane s ograničenom površinskom temperaturom poda, a time i s relativno nižim specifičnim toplinskim učinkom grijanog poda, grijaće cijevi gotovo su uvijek položene ispod cijele površine poda. To iznimno pozitivno utječe na ravnomjernost prijenosa topline u prostoru i pomaže u stvaranju temperaturno homogenog, ujednačenog okruženja, kako u okomitom tako i u vodoravnom smjeru.

Temperatura ogrjevne vode obično je niža od 50 °C pa o podnom toplovodnom grijanju možemo govoriti i kao o niskotemperaturnom, što ima više prednosti. S jedne strane to su znatne uštede toplinske energije u radu, a s druge mogućnost primjene netradicionalnih niskopotencijalnih izvora energije, kao što su Sunčevo zračenje, energija geotermalnih voda ili dizalice topline koje iskorištavaju toplinu okoliša.

Upravo te činjenice svrstavaju toplovodno podno grijanje među napredne sustave grijanja koji jamče sva tri E, tj. energetske, ekološke i ekonomske aspekte grijanja zgrada. Iako je takav način grijanja postojao već prije više od 2 000 godina, svoj najveći zamah i renesansu doživljava upravo danas.

Povijesni razvoj grijanja

Najstariji način grijanja kod svih naroda bilo je lokalno grijanje, i to u obliku loženja drva na otvorenom ognjištu. Najveći nedostatak ognjišta bila je prekomjerna količina dima. Kako bi spriječili njegov nastanak, stari Rimljani izumili su drveni ugljen, koji je izgarao bez dima na plitkim metalnim posudama. U starom vijeku bio je to najrašireniji način grijanja.

Otprilike od 10. stoljeća n. e. otvoreno ognjište zamijenjeno je djelomično zatvorenim ognjištem, kod kojeg se dim odvodio otvorom u tavanski prostor, a poslije potpuno zatvorenim ognjištem s dimnjakom izvedenim iznad krova građevine. Ta ognjišta – kamini - bila su najprije kamena, glinena, a poslije kaljeva. Zadržala su se sve do danas, a u 17. stoljeću za grijanje su se koristile željezne peći.

Prvo centralno grijanje bio je starorimski hipokaust (koji je osmislio Sergius Oratus 80. godine pr. n. e.). Bilo je to zapravo ložište bez rešetke, za loženje drva i drvenog ugljena, smješteno izvan grijanih prostorija, ispod kuće. Topli dimni plinovi strujali su u šupljine ispod cijele kuće i tako zagrijavali pod (grč. hypo = odozdo, kaiein = gorjeti). Od poda se zatim zagrijavao zrak u prostorijama kuće. Sami dimni plinovi odvodili su se kroz jedno ili više okana smještenih u vanjskim zidovima, koja su bočnim otvorima izlazila u vanjski prostor. U prvim stoljećima n. e. u Rimu i Rimskom Carstvu sagrađeno je mnogo kuća i građevina koje su se grijale hipokaustom, primjerice antičke Karakaline terme (211. do 217. n. e.), Dioklecijanove terme, kao i druge terme u današnjem Trieru. Ostaci su pronađeni čak i u Pompejima.

Poboljšanje tog sustava bilo je kanalno grijanje, kod kojeg ispod poda kuće nije bila šupljina, nego su dimni plinovi strujali razgranatim sustavom kanala ispod poda. Može se reći da je riječ o prvom podnom grijanju, no prijenosnik topline još je bio zrak.

Toplovodno grijanje prvi se put pojavilo u 18. stoljeću u Francuskoj, ali najviše se primjenjivalo u Njemačkoj. Početkom 20. stoljeća jako se proširilo toplovodno grijanje s prisilnom cirkulacijom vode i postalo uobičajen način grijanja stanova i javnih zgrada. Krajnji elementi takvih sustava grijanja bila su ogrjevna tijela – radijatori - slobodno postavljena u prostorijama. Autor zračećih sustava grijanja s ogrjevnim tijelima zabetoniranima u ploče pričvršćene na površinu zida bio je 1907. godine Englez Barker. Godine 1926. s engleskom tvrtkom Crittal položio je grijaće cijevi izravno u konstrukciju građevine (najčešće u strop, odnosno pod). Godine 1935. Nizozemac van Dooren patentirao je primjenu zračećih grijaćih cijevi u stropu kao armaturnog dijela građevinske konstrukcije. Već tada, dakle, možemo govoriti o zračećem grijanju, i to plošnom toplovodnom.

RAD PODNOG TOPLOVODNOG GRIJANJA

Pri radu podnog toplovodnog grijanja pratimo:

- načine pripreme ogrjevne vode,

- utjecaje na rad sustava grijanja,

- mogućnosti uštede energije.

NAČINI PRIPREME OGRJEVNE VODE

Način pripreme ogrjevne vode za podno toplovodno grijanje može biti izravan, neposredno iz izvora topline, ili neizravan, preko izmjenjivača topline.

IZRAVNO ZAGRIJAVANJE OGRJEVNE VODE

Izravno zagrijavanje ogrjevne vode osiguravaju tradicionalni ili alternativni izvori topline, koji prema načinu rada mogu raditi:

- monovalentno,

- bivalentno,

- kombinirano.

MONOVALENTNI RAD

Monovalentni rad je rad s jednim izvorom topline koji pokriva sve toplinske gubitke grijanog prostora. Kao izvor topline mogu se koristiti uobičajeni kotlovi za različite vrste goriva.

Spajanje podnog grijanja na kotao na kruta goriva najmanje je prikladno s obzirom na teško upravljivu snagu kotla. U tom se slučaju izvor topline bezuvjetno mora dopuniti akumulacijskim spremnikom topline, u koji se pohranjuje višak topline koji sustav grijanja ne preuzme.

BIVALENTNI RAD

Ovaj način pripreme ogrjevne vode temelji se na korištenju dvaju različitih izvora topline - primarnog i alternativnog. Primarni izvor sam pokriva potrebu za toplinom do zadane vanjske temperature, a pri nižoj temperaturi se isključuje. Alternativni izvor preuzima svu preostalu potrošnju za grijanje.

KOMBINIRANI RAD

U ovom slučaju istodobno rade dva različita izvora topline. Jedan izvor radi sam do zadane vanjske temperature. Pri nižim vanjskim temperaturama drugi izvor preuzima pokrivanje vršnog opterećenja u suradnji s prvim.

Niska temperatura ogrjevne vode podnog grijanja omogućuje učinkovitije iskorištavanje niskopotencijalnih izvora nekonvencionalne energije, pri čemu se sa stajališta rada u tu svrhu najprikladnijom pokazuje primjena dizalica topline. Izlazna temperatura vode iz kondenzatora dizalice topline iznosi najviše 55 °C, a najmanje 35 °C. S obzirom na takve vrijednosti izlaznih temperatura radne tvari, dizalice topline pokazuju se kao optimalni izvori topline za niskotemperaturno podno grijanje.

U načelu, bez obzira na konkretnu primjenu, dizalice topline mogu se uključiti u krug kao monovalentni izvor, no češće u bivalentni ili kombinirani rad.

NEIZRAVNO ZAGRIJAVANJE OGRJEVNE VODE

Neizravno zagrijavanje - s pomoću izmjenjivača topline - povoljno je osobito pri kombinaciji podnog grijanja s konvekcijskim ogrjevnim tijelima. Ogrjevna tijela opskrbljuju se vodom iz kotla izravno, a grijani pod zagrijava se neizravno, preko izmjenjivača topline. Taj način zagrijavanja grijanog poda osobito je prikladan, uz pravilno odabrane materijale izmjenjivača, za ograničavanje difuzije kisika kroz stijenke plastičnih cijevi.

UTJECAJI NA RAD SUSTAVA GRIJANJA

Na rad podnog toplovodnog grijanja utječu :

- postavka krivulje grijanja,

- samoregulacijski učinak,

- način rada,

- toplinsko-tehnička svojstva poda,

- strategija regulacije.

UTJECAJ POSTAVKE KRIVULJE GRIJANJA

Krivulja grijanja uvijek bi trebala biti optimalno podešena, tj. za prostoriju s najmanjim toplinskim dobicima, npr. spavaću sobu. Podni toplovodni sustav grijanja, naime, vrlo osjetljivo reagira na netočno podešenu krivulju grijanja.

Jasno je da netočnost postavke krivulje grijanja bitno utječe na potrošnju energije u radu. Kao referentni slučaj uzeta je optimalno podešena krivulja grijanja. Najprije je krivulja grijanja pomaknuta za 1 K prema gore, a zatim je podešena s još izraženijom strminom, dakle za 2 K. Pokazalo se da pomicanje krivulje grijanja prema gore povećava potrošnju energije ne samo zbog više tražene temperature prostora nego i zbog samoregulacijskog učinka.

UTJECAJ SAMOREGULACIJSKOG UČINKA

Samoregulacijski učinak, kao posljedica velike akumulacijske sposobnosti podne ogrjevne površine i toplinske tromosti koja traje nekoliko sati , važan je čimbenik koji utječe na toplinski režim prostora s takvim načinom grijanja. Istodobno, međutim, ne ovisi o povišenju ili sniženju temperature ogrjevne vode, što se može izvesti analizom stacionarnog stanja.

Pri projektiranju regulacije moramo biti svjesni da kod podnog grijanja važnu ulogu ima akumulacija topline u konstrukciji poda. Ogrjevna površina ima vrlo veliku masu pa je i toplinska tromost grijanog poda vrlo velika. Ovisno o sastavu poda možemo računati s vrijednošću od 3 do 8 sati. To je razlog zbog kojeg kod plošnog podnog grijanja nisu moguće brže promjene ogrjevne snage pa se regulacijski zahvati (npr. promjena temperature ogrjevne vode) u grijanoj prostoriji očituju tek postupno, a i vrijeme zagrijavanja i hlađenja je dugo. Zbog toga preporučujemo korištenje podnog grijanja samo u trajnom, neprekinutom radu.

Velika toplinska tromost podnog grijanja osobito je nepovoljna kod modernih laganih građevina s velikim ostakljenim površinama, gdje dovodi do tromog i neekonomičnog rada grijanja.

UTJECAJ NAČINA RADA

Opisani samoregulacijski učinak objašnjava i sljedeće činjenice koje proizlaze iz načina rada sustava grijanja. Uspoređivalo se grijanje s noćnim isključivanjem (22,00 h do 5,00 h).

Pokazalo se da za zgrade s dobrom vanjskom toplinskom izolacijom, bez brzog jutarnjeg zagrijavanja, noćno isključivanje donosi gubitak. Krivulja grijanja, naime, tijekom zagrijavanja mora se povisiti, čime se prigušuje samoregulacijski učinak. Brzim zagrijavanjem utjecaj te akumulirane topline bitno je potisnut. Za loše izolirane zgrade (u kojima je podno grijanje slabo rašireno) noćno isključivanje može, naprotiv, biti povoljno.

Treba, međutim, paziti na ova načela ekonomičnog rada:

- izbjegavati neregulirano provjetravanje

- kontrolirati toplinske gubitke u sustavu grijanja

- provjeravati potrošnju električne energije za cirkulacijske pumpe

- osigurati brzo zagrijavanje.

Ti utjecaji, naime, donekle smanjuju razliku između obaju načina grijanja, odnosno daju prednost upravo noćnom isključivanju sustava grijanja.

Budući da građevina s podnim grijanjem mora imati dobra toplinsko-tehnička i akumulacijska svojstva vanjskih konstrukcija, možemo pretpostaviti da fazni pomak temperaturnih oscilacija u ovojnici građevine ima približno jednaku vrijednost kao toplinska tromost grijanog poda.

Razmjerno velika toplinska tromost grijanog poda pri niskim vanjskim temperaturama povoljno utječe na mogućnost regulacije podnog grijanja prema vanjskoj temperaturi. I u tom se slučaju, međutim, velika toplinska tromost grijanog poda može nepovoljno očitovati u prijelaznom razdoblju, u proljeće i jesen , kada pri razmjerno brzim promjenama vanjske temperature i pri djelovanju Sunčeva zračenja može doći do pregrijavanja prostora.

To se, međutim, može ograničiti prikladno odabranim zasjenjenjem prozirnih konstrukcija ili polaganjem nekoliko krugova grijanja vođenih usporedno jedan uz drugi. Pri takvom načinu polaganja po potrebi se može isključiti jedan ili više krugova grijanja, a da se podna konstrukcija pritom potpuno ne ohladi. Ona se, naime, temperira preostalim grijaćim registrima i na promjene potrebne ogrjevne snage reagira fleksibilnije.

UTJECAJ TOPLINSKOG OTPORA PODA

Toplinski otpor, bilo kao otpor same podne obloge na površini ili kao otpor cijele konstrukcije podne ogrjevne površine, uvelike utječe na radnu temperaturu ogrjevnog medija u grijaćim cijevima. Prostor s većim toplinskim otporom konstrukcije poda treba i višu radnu temperaturu medija u cijevima. To pak negativno djeluje na samoregulacijski učinak, a time i na potrošnju toplinske energije. Povećanje toplinskog otpora podne obloge s vrijednosti 0,02 na 0,2 m.K.W-1 (npr. debelim tepihom) uzrokuje porast potrošnje topline za 10 do 15 %.

UTJECAJ STRATEGIJE REGULACIJE

Dosad se analizirao utjecaj pojedinih toplinsko-tehničkih svojstava građevinskih konstrukcija i zgrade kao cjeline. No koliki je utjecaj strategije regulacije na potrošnju energije?

Praktički u svim slučajevima kombinacija regulacije prema vanjskoj temperaturi sa sobnim termostatom i osjetnikom Sunčeva zračenja najbolja je strategija regulacije što se tiče potrošnje topline.

Ako polazimo od toga da su današnje građevinske konstrukcije dovoljno masivne, možemo računati s uštedom od 5 do 12 % toplinske energije. Ta ušteda energije nastaje pri optimalno podešenoj krivulji grijanja. Što je ta postavka lošija, to je veći korektivni zahvat sobnog termostata. On, međutim, povećanu potrošnju nastalu zbog previsoko podešene krivulje grijanja može smanjiti samo do određene mjere (najviše do dvije trećine).

U iznimnim slučajevima sobni termostat može potrošnju energije čak i povećati. Tada smanjivanjem protoka ogrjevne vode na ulazu u sustav pri višoj temperaturi u prostoriji i istodobno nižoj temperaturi vode dolazi do "hlađenja" prostorije, čime se smanjuje raspodjela unutarnjih i vanjskih toplinskih dobitaka na cijelu zgradu.

Regulacija temperature ogrjevne vode ovisno o unutarnjoj temperaturi koristi se samo ako je podno grijanje namijenjeno isključivo temperiranju grijanog prostora. Kombinacijom regulacije prema vanjskoj i unutarnjoj temperaturi može se uzeti u obzir neravnomjerno toplinsko opterećenje pojedinih grijanih prostorija ili postići različite temperature u pojedinim grijanim prostorijama. Obično je dovoljan termostatski ventil s odvojenim osjetnikom unutarnje temperature smještenim u grijanoj prostoriji. Termostatski ventil ugrađuje se na polazni ili povratni vod svakog kruga grijanja.

ZAHTJEVI ZA RAD PODNOG TOPLOVODNOG GRIJANJA

Rad niskotemperaturnog plošnog podnog toplovodnog grijanja mora ispunjavati ove zahtjeve :

a) omogućiti regulaciju temperature polazne vode u krugovima grijanja u rasponu temperatura od 20 do 60 °C,

b) spriječiti samovoljno povišenje temperature polazne ogrjevne vode iznad 60 °C,

c) isključiti niskotemperaturnu koroziju izvora topline,

d) osigurati trajno odzračivanje krugova grijanja

e) osigurati toplinsku ugodnost u grijanim prostorima.

OPĆI ZAHTJEVI ZA PRIMJENU PODNOG GRIJANJA

U početnoj fazi projektiranja sustava grijanja mora se odabrati način grijanja. Pritom treba uzeti u obzir ove kriterije:

a) Podno grijanje prikladno je osobito u kombinaciji s niskotemperaturnim izvorima topline (solarni kolektori, dizalice topline itd.) jer je samoregulacijski učinak ovdje vrlo povoljan.

b) Za uobičajene stambene zgrade podno grijanje prikladno je zahvaljujući svojim povoljnim svojstvima što se tiče ugodnosti u prostoriji. Kod građevina s velikim Sunčevim dobicima moraju se provesti ove mjere:

- zasjenjenje ili aktivna zaštita od sunca,

- primjena osjetnika Sunčeva zračenja i njegovo uključivanje u regulacijski krug, - niska temperatura ogrjevnog medija na ulazu (mali toplinski otpor poda).

c) Za konstrukciju i montažu podnog toplovodnog grijanja preporučuje se pridržavati se norme CEN TC 130. Ta norma sadrži detaljne upute za ugradnju takvog grijanja, ali ne spominje njegovu regulaciju.

d) Kod građevina s vrlo promjenjivim korištenjem (promjenjivo unutarnje opterećenje ili brze promjene zadane temperature u prostoriji) ne preporučuje se korištenje samog podnog grijanja. Ovdje se podno grijanje može koristiti kao glavno grijanje uz istodobnu primjenu klasičnih ogrjevnih tijela koja brže reagiraju.

ZAHTJEVI ZA KONSTRUKCIJU I MONTAŽU

a) Toplinski otpor gornjeg dijela poda trebao bi, kad god je to moguće, biti nizak. Pri višem toplinskom otporu ulazna temperatura ogrjevnog medija mora se odgovarajuće povisiti, što pak dovodi do prigušenja samoregulacijskog učinka.

b) Ondje gdje je to zbog zasebnog obračuna troškova grijanja dopušteno, prostorije s vrlo različitom namjenom i orijentacijom trebale bi se, ako je moguće, podijeliti u zasebne krugove s vlastitom polaznom temperaturom prijenosnika topline. Ondje gdje to nije moguće, trebali bi se ugraditi dodatni termostatski ventili.

ZAHTJEVI POVEZANI S REGULACIJOM

a) U stambenim naseljima trebalo bi se za kuće orijentirane na različite strane svijeta i za kuće s različitim stupnjem korištenja omogućiti zasebno podešavanje krivulje grijanja za pojedine krugove grijanja.

b) Regulacija prema vanjskoj temperaturi uvijek bi se trebala koristiti kao osnovna regulacija.

c) Termostatski ventili prikladni su za prostorije okrenute prema sjeveru, slabo osunčane ili s malo promjenjivim unutarnjim izvorima topline, gdje se traži pojedinačno podešavanje željene temperature u prostoriji. O njihovoj ugradnji mora se odlučiti već u fazi projektiranja jer njihova naknadna ugradnja uz podno grijanje znači golemo povećanje troškova.

Regulacija prema vanjskoj temperaturi trebala bi se koristiti uvijek. Za obiteljsku kuću s poznatim i uglavnom stalnim korištenjem pojedinih prostorija trebao bi se koristiti dodatni osjetnik Sunčeva zračenja. Ako se traži pojedinačna regulacija pojedinih prostorija, trebali bi se ugraditi termostatski ventili. Kod kuća u nizu za više obitelji, gdje se razlikuju korištenje, unutarnji izvori topline i orijentacija prema stranama svijeta, preporučuje se kombinacija osjetnika Sunčeva zračenja s termostatskim ventilom. Kod građevina s malim vanjskim toplinskim dobicima primjena termostatskih ventila je opravdana.

ZAHTJEVI ZA PUŠTANJE U RAD

Budući da je utjecaj krivulje grijanja na ugodnost u prostoriji i potrošnju topline velik, njezino bi se podešavanje trebalo obaviti pažljivo, pri čemu bi se ujedno trebali poštovati ovi uvjeti:

a) Kao referentna prostorija obično se odabire prostorija s najmanjim toplinskim dobicima. Treba, međutim, paziti na to da ugodnost u toj prostoriji bude na donjoj granici dopuštenog tolerancijskog polja kako bi sve ostale prostorije imale zadanu temperaturu višu ili barem jednaku.

b) Tijekom samog podešavanja u prostoriji bi, ako je moguće, trebali vladati tipični uvjeti (unutarnji izvori, provjetravanje itd.).

ZAHTJEVI ZA RAD

Kod sustava grijanja bez brzog jutarnjeg zagrijavanja krivulja grijanja mora se pri noćnom isključivanju odgovarajuće povisiti. To, međutim, potiskuje samoregulacijski učinak. U dobro izoliranim zgradama (s malom izmjenom zraka kroz propusna mjesta) upravo noćnim isključivanjem može nastati dodatna potrošnja energije do 23 %. Kod lošije izoliranih zgrada (ili zgrada s većim gubicima topline strujanjem zraka kroz propusna mjesta) taj se nedostatak, zajedno s daljnjim padom sobne temperature, još povećava.

Rad podnog grijanja u dobro toplinski izoliranim zgradama obično je bez problema. Do određenog pogoršanja povoljnih rezultata dolazi kada se uzme u obzir potrošnja električne struje pumpi te određeni gubitak topline iza razdjelnika ogrjevnog medija. Potrošnja električne struje pumpe i 120 nadalje toplinski gubici pri distribuciji ovise o tipu korištenog kotla i o tipu zgrade. Dok su u novim zgradama gubici distribucijom oko 3 do 4%, u starijim zgradama taj se udio može znatno povećati pa bi ga uvijek trebalo unaprijed procijeniti.

Noćno isključivanje grijanja u dobro izoliranim zgradama u većini slučajeva ne dovodi do uštede, nego upravo suprotno. Zagrijavanje prostorije nakon noćnog isključivanja poboljšava se samo pri brzom zagrijavanju. Tada se krivulja grijanja pomiče prema dolje i tako pojačava samoregulacijski učinak. U istom smislu djeluju i ugrađeni termostatski ventili.

U starijim, lošije toplinski izoliranim kućama s većom infiltracijom noćnim isključivanjem grijanja može doći do pada temperature u prostoriji i tako se štedi energija potrebna za grijanje. No i ovdje bi se trebala iskoristiti kombinacija brzog zagrijavanja, po mogućnosti s malim pomakom krivulje grijanja (prema gore).

Ako se nakon podešavanja krivulje grijanja promijeni način rada grijanja (npr. s noćnog temperiranja na normalan dnevni rad), krivulja grijanja mora se ponovno podesiti.

MOGUĆNOSTI UŠTEDE ENERGIJE

Polazeći od usporedbe potrošnje energije, navest ćemo neke oblike uštede energije.

USPOREDBA POTROŠNJE ENERGIJE

Činjenicu da se primjenom podnog grijanja štedi energija može potkrijepiti istraživanje Instituta za građevinsku fiziku u Stuttgartu. Institut je u tri visoke zgrade istog tipa s različitim sustavima grijanja tijekom 10 godina izmjerio u prosjeku 28 % veću potrošnju energije u stanovima grijanima konvekcijskim tijelima u odnosu na stanove s podnim grijanjem.

OBLICI UŠTEDE ENERGIJE

Kod podnog grijanja razmatraju se ovi oblici uštede energije:

a) Sniženje temperature zraka u prostoriji

Temperatura zraka u prostoriji grijanoj podnim sustavom može se, za razliku od konvekcijskih načina grijanja, sniziti za 2 do 3 °C, a da se pritom ne smanji toplinska ugodnost u prostoru. Svaki 1 °C za koji se snizi temperatura zraka odgovara uštedi goriva od 6 %. Kod podnog grijanja to znači uštedu od 12 do 18 % energije. Ta se vrijednost u visokim prostorijama (sportske dvorane, garaže) povećava i do 25 %.

Sa stajališta regulacije u uštede kod podnog grijanja može se ubrojiti takvo upravljanje temperaturom ogrjevne vode koje osigurava željenu temperaturu grijanih prostorija bez pregrijavanja i samo u vrijeme njihova korištenja. To pretpostavlja automatsko upravljanje radom podne ogrjevne površine.

b) Poboljšanje toplinsko-tehničkih svojstava građevinske konstrukcije

Taj oblik uštede energije potrebne za grijanje može se, doduše, primijeniti i kod zgrada s drugim sustavima grijanja, ali kod podnog grijanja građevinska konstrukcija mora biti dovoljno izolirana. Razlog je ograničen toplinski učinak poda zbog najviše dopuštene površinske temperature poda. Jednokratni investicijski troškovi za građevinsku konstrukciju višestruko se vraćaju smanjenjem troškova grijanja.

c) Korištenje niskopotencijalnih izvora topline

Na izvore koji iskorištavaju niskopotencijalnu energiju u načelu se može priključiti bilo koji sustav grijanja. Kod nas se zasad uglavnom priključuju toplovodni sustavi grijanja s temperaturom polazne vode od 90 °C. Zbog veće učinkovitosti niskopotencijalnih izvora topline pri nižim temperaturama radne tvari prednost se, međutim, mora dati niskotemperaturnim sustavima grijanja, kod kojih dizalice topline spojene na podni sustav grijanja pokrivaju do 80 % godišnje potrošnje topline za grijanje, tj. do vanjske temperature ±O °C. Samo 20 % energije mora se pokriti tradicionalnim izvorima i gorivima. S obzirom na to, primjenom niskotemperaturnih podnih sustava grijanja smanjuju se zahtjevi za tradicionalnim gorivima. Time se postiže ne samo bolje gospodarenje gorivima nego se poboljšava i toplinska ravnoteža u biosferi.

Korištena literatura:

Dušan Petráš: Toplovodno podno grijanje