Podno grijanje u vlastitoj izvedbi

Zainteresirala vas je ideja da izvedete podno grijanje u vlastitoj izvedbi? U ovom članku pronaći ćete sve važne informacije o tome kako to učiniti.

Cjelokupan asortiman pronaći ćete u kategoriji podno grijanje – sistemske ploče, cijevi, razdjelnici, regulacija i električne grijaće mreže.

Priprema objekta

Prije samog polaganja podne grijaće plohe objekt treba pripremiti tako da se pri naknadnim radovima ne ošteti konstrukcija poda, da primjerice ne dođe do požara izolacijskog sloja pri zavarivanju metalnih dijelova ili pak do deformacije ili drugog mehaničkog ili kemijskog oštećenja zbog nepravilnog rukovanja tijekom montaže. To podrazumijeva dovršene žbukarske radove na svim konstrukcijama koje graniče s podom koji se izvodi, ugrađene dovratnike i dovršen kotlovski krug.

U objektu se postavljaju razdjelnici, sabirnici i ostali elementi opreme i upravljanja sustavom tako da pri kasnijem zavarivanju na metalnim dijelovima sustava ne dođe do požara izolacijskog sloja. To je prvi korak pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi.

Priprema poda

Prije izvedbe podne grijaće plohe s podloge se uklanjaju nedostaci koji bi mogli nepovoljno utjecati na njezinu kvalitetu. Površina nosivog sloja poravnava se i čisti od nečistoća, neravnina i masnih mrlja. Ako grijani pod graniči s prirodnim tlom, umetanjem hidroizolacijskog sloja treba spriječiti moguće prodiranje vlage iz tla u njegovu konstrukciju. Za izradu hidroizolacije koristi se folija od PE-a ili PVC-a. Polaže se slobodno na podložni beton tako da neprekinuto prekrije cijelu površinu. Rubovi folije trebali bi se međusobno preklapati u širini od 20 do 30 mm, a ujedno bi ih trebalo podići uz okolne okomite konstrukcije najmanje za debljinu konstrukcije podne grijaće plohe.

Polaganje rubnih izolacijskih traka

Sljedeći korak pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi: nakon pripreme podloge počinju se polagati rubne izolacijske trake. One se polažu kao neprekinuta traka do visine konstrukcije poda. Po obodu polažemo rubnu izolacijsku traku u visini podnih slojeva, pri čemu pazimo na njezinu cjelovitost (i oko stupova, prodora kroz pod, u pragovima vrata i sl.). Ako je potrebno, pod dijelimo na dilatacijske cjeline najveće površine 40m2. Dilataciju također izvodimo pomoću rubnih izolacijskih traka. Uz arhitektonski složenije dijelove konstrukcije, kao što su primjerice stupovi, kutovi i niše, preporučujemo izolacijske trake čvrsto pričvrstiti čavlima.

Polaganje toplinsko-zvučne izolacije

Nakon postavljanja rubnih izolacijskih traka na pripremljenu površinu podložnog betona polaže se sloj toplinske i zvučne izolacije. Debljinu na temelju proračuna propisuje projektant podnog grijanja, najčešće je to 4 do 6 cm. Toplinsko-zvučna izolacija može biti u pločama ili kao tzv. rol-jet i falt-jet, što omogućuje izradu sistemskih rola.

Izolacijske ploče polažu se jedna uz drugu tako da po cijeloj površini čine neprekinut sloj. Polažu se što tješnje jedna uz drugu, najbolje u dva sloja, tako da su fuge donjeg sloja prekrivene punim dijelom gornjeg sloja. Međusobno se mogu učvrstiti metalnim rascjepkama.

Toplinska izolacija počinje se polagati od rubova prostorije prema njezinoj sredini, što omogućuje da se rubna izolacijska traka učvrsti pritiskanjem uza zid.

Izolacijske ploče polažu se na podlogu slobodno ili se mogu lijepiti. Kod druge mogućnosti moramo paziti na prikladan odabir vrste ljepila. Polistiren ne smije doći u dodir s organskim otapalima kako ne bi došlo do razgradnje i posljedičnog gubitka toplinsko-izolacijskih svojstava. Na nosivu konstrukciju mogu se lijepiti čistim bitumenom ili vodenim disperzijskim ljepilima i kitovima. 

Polaganje hidroizolacijske folije

Ništa manje važan korak pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi jest polaganje hidroizolacijske folije. Hidroizolacijska folija od PVC-a ili PE-a polaže se slobodno na površinu izolacijskih ploča. Rubovi pojedinih traka preklapaju se najmanje 20 do 30 cm, a po obodu prostorije podignuti su iznad rubne izolacijske trake kako betonska smjesa ne bi procurila u fuge. Danas se umjesto klasične hidroizolacijske folije često primjenjuje višenamjenska i višeslojna folija, koja osim funkcije barijere za vlagu ima i ulogu refleksije topline.

Ako proizvođači koriste sistemske toplinsko-izolacijske ploče, folija otpada jer je sastavni dio ploče i čini njezin gornji sloj.

Strani proizvođači preporučuju da se u slučajevima kada podna grijaća ploha graniči s vanjskim prostorom toplinska izolacija polaže i iznad nosivog poda i ispod njega. Toplinska izolacija na vanjskoj strani konstrukcije koja se hladi daje kvalitetniju toplinsku zaštitu.

Pričvršćivanje cijevi

Sljedeći korak pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi jest pričvršćivanje cijevi. Cijevi podnog grijanja pričvršćuju se na sljedeće načine:

• vezanjem za mrežu,

• pričvršćivanjem plastičnim kopčama za mrežu,

• pričvršćivanjem plastičnim kopčama na vodilice,

• učvršćivanjem plastičnim kopčama u izolacijsku ploču,

• utiskivanjem cijevi u sistemsku ploču,

• spajanjem pomoću lamela za raspodjelu topline,

• pričvršćivanjem na armaturne mreže,

• spajanjem u lamelne kasete,

• polaganjem modularnih klima-podova.

Vezanje za mrežu

Na pripremljenu toplinsko-izolacijsku podlogu, na odstojne prstene debljine oko 5 mm koji omogućuju podlijevanje betona pod cijevi, polaže se armaturna mreža u što lakšoj izvedbi (debljina žice 4 do 6 mm). Kao materijal za vezanje može se koristiti žica ili PVC traka. Veličinu okaca biramo s obzirom na razmak cijevi koji je zadao projektant grijanja, čime se pojednostavnjuje određivanje udaljenosti pri montaži i pričvršćivanju cijevi. Rešetka za polaganje cijevi od ravnih armaturnih mreža može imati okca dimenzija 100/100 mm, 150/150 mm ili 200/200 mm uz debljinu žice od 2 do 5 mm. Mogu se zamijeniti i nekim tipovima kabelskih obujmica. Pojedini komadi armaturne mreže unutar jednog grijaćeg polja spajaju se čeličnom žicom za vezanje.

Učvršćivanje plastičnim kopčama na mrežu

Slično kao u prethodnom slučaju, nakon postavljanja armaturne mreže cijevi se više ne vežu, nego se pričvršćuju nizovima plastičnih kopči učvršćenih upravo u spomenutoj armaturnoj mreži. U tom se slučaju s jedne strane pojednostavnjuje cjelokupna montaža i ubrzavaju radovi, a s druge strane postiže se bolji dodir cijevi s betonskim estrihom, a time i bolji prijenos topline s cijevi u prostor.

Učvršćivanje plastičnim kopčama na vodilice

Prešane plastične vodilice jednostavnim se spojnicama pričvršćuju na izolacijski sloj, pa čine osnovu za pričvršćivanje cijevi, koje se ulažu u unaprijed isprešane otvore vodilica; njihov modul razmaka određen je proračunom.

Učvršćivanje plastičnim kopčama u izolacijsku ploču

Kod ovog se načina cijevi ručno ili posebnim uređajem za utiskivanje pričvršćuju u toplinsko-zvučni izolacijski sloj tako da dođe do probijanja hidroizolacijske, odnosno toplinsko-reflektirajuće folije.

Utiskivanje cijevi u sistemsku ploču

Cijevi se utiskuju u namjenski oblikovanu sistemsku ploču, koja može biti različito oblikovana i modulirana nizovima izbočina, uključujući gornji hidroizolacijski sloj, što omogućuje različite razmake cijevi, kao i moguće promjene razmaka (zgušnjavanje) u rubnim zonama. Tako se znatno ubrzava proces montaže, olakšava posao monterima i u konačnici pojeftinjuje rad.

Spajanje lamelama za raspodjelu topline

U osnovi je također riječ o polaganju cijevi u unaprijed pripremljene sistemske toplinsko-zvučne izolacijske ploče, ali s točno oblikovanim kanalima u koje se umeću metalne lamele za raspodjelu topline. Takvo rješenje zahtijeva manju debljinu betonskog estriha i osigurava bolju raspodjelu površinskih temperatura poda, ali iziskuje više rada.

Spajanje u lamelne kasete

U ovom se slučaju rješenja s lamelama za raspodjelu topline prikladno dopunjuju njihovim oblikovanjem u kasete. Ovaj se način primjenjuje ponajprije kod elastičnih podova.

Pričvršćivanje cijevi na armaturne mreže

U načelu je riječ o sličnom načinu kao kod pričvršćivanja cijevi za armaturnu mrežu, razlika je samo u tome što su u ovom slučaju grijani podovi izloženi povećanom opterećenju, pa se ponajprije mora osigurati sigurnost cijevi u slučaju narušavanja cjelovitosti podne konstrukcije zbog prekomjernog opterećenja.

Polaganje modularnih klima-podova

Ovo rješenje predstavlja posve drukčiji pristup. Grijaće cijevi zamjenjuju klima-podovi, koji su zapravo integrirane grijaće šuplje ploče; njihovim povezivanjem može se izraditi grijani pod.

Polaganje grijaćih cijevi

Pri odmatanju cijevi tijekom montaže podnog grijanja u vlastitoj izvedbi može se postupiti na dva načina:

• Kolut cijevi položi se u sredinu prostorije, a cijev se postupno odmata i savija u spiralu s razmakom 2 x 1. Pri vraćanju cijevi natrag treba okrenuti cijeli kolut za 180° tako da se cijev glatko odmata bez uvijanja.

• Pri polaganju možemo postupiti i obrnuto - od razdjelnika prema pripadajućoj prostoriji. U prostoriji napredujemo po obodu prema njezinoj sredini u spirali s dvostrukim razmakom 2 x 1. Nakon središnjeg luka vraćamo se u spirali prema razdjelniku. Dopušteni kut savijanja propisuje proizvođač cijevi, a za naše cijevi od polipropilena dopušten je luk 20 D, što iznosi 400 mm.

Nakon odmatanja potrebne duljine cijev se odreže ručnom pilom. Rezovi moraju biti okomiti na os cijevi. S odrezanih krajeva treba montažnim nožem ukloniti srh, pri čemu se rubovi ujedno skose pod kutom od 45° i zaglade.

Kraj cijevi spaja se s fitingom zavarivanjem ili montažnom spojnicom, ovisno o vrsti fitinga. Cijevi podnog grijanja mogu se spajati pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi:

• zavarivanjem pomoću naglavka i posebnog uređaja za zavarivanje,

• pomoću plastične brze spojnice,

• pomoću metalne brze spojnice.

Prije spajanja cijevi s fitingom polifuzijskim zavarom dijelovi koji se spajaju moraju se osloboditi grubih nečistoća i očistiti suhom krpom.

Pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi spojnica se rastavlja, a pojedini se dijelovi propisanim redoslijedom navlače na kraj koji se spaja. Kraj cijevi s navučenim dijelovima uvlači se u tijelo spojnice ili prijelaznog komada i učvršćuje holender maticom. Ona se priteže zakretnim momentom koji je propisao proizvođač. Veličinu zakretnog momenta moguće je provjeriti tako da se na krak cijevnih kliješta zakvači baždarena opružna vaga i na njoj očita veličina vlačne sile.

Grijaće cijevi u krugu grijanja zabetoniranom u konstrukciji poda ne preporučuje se nastavljati. Uz prozore, odnosno uz vanjske zidove, u pojasu od 0,5 do 1,0 m cijevi polažemo gušće, i to s razmakom od 1/2 duljine.

Na mjestu savijanja cijev treba zagrijati, primjerice aparatom na vrući zrak za zavarivanje PVC-a, saviti i pričvrstiti. Nakon savijanja i vezanja zagrijane cijevi može se nastaviti s radom bez hlađenja luka.

Na mjestima gdje prijeti mehaničko oštećenje cijevi (primjerice prijelaz preko dilatacijske fuge ili izlaz iz konstrukcije poda) cijevi treba zaštititi fleksibilnom cijevi ili omotačem od filca.

Izrada dilatacijskih fuga

Ono na što treba paziti pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi jest izrada dilatacijskih fuga. S obzirom na razoran utjecaj zagrijavanja i hlađenja podne konstrukcije koje se redovito ponavlja, treba paziti na raspored dilatacijskih fuga u konstrukciji podne grijaće plohe, i to prema STN 73 2400 i STN 73 2001. Razdjelne (dilatacijske) fuge izvode se neprekinuto od toplinske izolacije sve do površine grijanog poda. Pri njihovu projektiranju treba izbjeći križanje fuga s grijaćim cijevima. Ako taj uvjet ne možemo ispuniti, cijevi na mjestu križanja treba zaštititi omotačem, kako je već opisano.

Dilatacijske fuge moraju se izvesti tako da doista omogućuju širenje poda. Širina fuge treba biti najmanje 8 do 10 mm. Sve dilatacijske fuge moraju se ispuniti prikladnim trajno plastičnim materijalom.

Duljina dilatacijske cjeline ne bi smjela prijeći 8 m, a omjer stranica ne bi smio biti veći od 1 : 2. Raspored dilatacijskih fuga uvjetuje i geometrijski oblik prostorije. Površine u obliku slova L, T ili Z dijele se na pravokutna ili kvadratna polja, a dilatacijske fuge izvode se i na mjestu prolaza vanjskih vrata.

Polaganje betonskog estriha

Nakon polaganja cijevi, a prije betoniranja, treba provesti tlačnu probu kako bi se otkrile moguće promjene. Pri toj se probi sustav odzračuje i puni vodom. Samo betoniranje zatim se odvija na tako pripremljenom sustavu. Betoniranje je jedna od završnih faza koje treba obaviti pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi.

Debljina betonskog sloja određena je proračunom prema projektu. Betonska smjesa doprema se na odredište pumpama ili se razvozi tačkama, pri čemu kod proizvodnje, prijevoza i kontrole betonske smjese treba postupati prema STN 73 2400. Ako se smjesa dovozi tačkama, cijevi treba zaštititi od mehaničkog oštećenja, primjerice pokrivanjem drvenim daskama.

Pri razastiranju smjese treba paziti na to da:

• rubna izolacijska traka ostane cjelovita i neoštećena,

• sitni i tekući sastojci ne otječu u toplinsko-izolacijski sloj ili čak pod njega,

• cijevi se tijekom betoniranja ne savijaju i ne isplivavaju te da njihov položaj ostane nepromijenjen,

• cijevi se mehanički ne oštete niti na drugi način ne unište.

Važan detalj na koji treba paziti pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi jest da tijekom vezanja i na početku stvrdnjavanja beton treba održavati u normalnim uvjetima temperature i vlažnosti (temperatura u prostoriji ne smije pasti ispod +5 °C). Također ne smije biti izložen potresima, udarcima i drugim štetnim utjecajima, kao što su prekomjerno hlađenje i zagrijavanje ili prekomjerno isušivanje zbog propuha.

Iz tih zahtjeva proizlazi potreba da se beton 7 dana održava barem u vlažnom stanju, i to zaštitom od prekomjernog isparavanja vode iz betonske smjese ili njezinim vlaženjem, odnosno kombinacijom tih mjera.

Prekomjerno isparavanje sprječava se pokrivanjem površine betonskog sloja folijom ili prostirkom. Mogu se koristiti i materijali namijenjeni njezi svježeg betona. Pri polaganju sustava podnog grijanja nužno je paziti na to da temperatura radnih prostora ne padne ispod 10 °C.

Voda za vlaženje betona mora odgovarati normi STN 73 2028, a njezina temperatura ne bi smjela biti viša od površinske temperature betona za više od 10 °C. S vlaženjem se mora početi odmah nakon što beton otvrdne toliko da ne dolazi do njegova ispiranja. Pri tom postupku pazimo da temperatura u prostoriji ne padne ispod + 5 °C.

Pri funkcionalnoj probi pod se može grijati kada beton postigne čvrstoću koja odgovara njegovu razredu, no najranije nakon 28 dana. Povišenje temperature mora biti postupno i ravnomjerno. Porast temperature ogrjevne vode ne bi smio biti veći od 5 °C na dan.

Polaganje završne podne obloge

Posljednji korak pri montaži podnog grijanja u vlastitoj izvedbi jest polaganje završne podne obloge. Nakon završetka betoniranja poravnavanjem i zaglađivanjem površine priprema se polaganje završne obloge. Površinu betona obično treba izravnati u debljini od oko 15 do 25 mm podložnim cementnim estrihom od sitnozrnatog morta MC-100, prema STN 72 2430.

Završna obloga se, ovisno o vrsti materijala, pričvršćuje na sljedeće načine:

• polaganjem u izravnavajući cementni sloj (pločice, kamen i sl.),

• polaganjem u sloj ljepila (PVC, parket, tepisi).

Temperatura poda može se povisivati postupno tijekom tri dana, sve dok se ne postigne radna temperatura. Pri polaganju podnih obloga treba uzeti u obzir i ostale zahtjeve navedene u STN 06 0312.

Korištena literatura:

Dušan Petráš, Miroslav Kotrbatý: Grijanje velikoprostornih i halskih objekata