Podno grijanje – postupak

Sve važne informacije za vaše savršeno podno grijanje – postupak, upute, asortiman pribora i samih sustava - na našoj stranici.

Sve za montažu naći ćete u kategoriji podno grijanje – sistemske ploče, polistiren, cijevi, razdjelnike i električne grijaće mreže.

Konstrukciju podne ogrjevne plohe čine:

- podložni beton

- toplinsko-zvučna izolacija

- rubna toplinskoizolacijska i dilatacijska traka

- hidroizolacija

- toplinsko-reflektirajuća folija

- grijaće cijevi

- betonska glazura

- podna obloga.

Najvažniji su element konstrukcije cijevi. One su nezaobilazan element kod podnog grijanja i postupka njegove montaže.

PODLOŽNI BETON

Podložni beton zapravo je nosivi dio , koji čini podlogu za slojeve samog grijanog poda. Pri njegovoj procjeni treba imati na umu da će zalijevanjem cijevi u sloj betona debljine 4 do 6 cm biti opterećen masom od 80 do 100 kg.m-2, pa stoga mora biti nosiv. Površina za grijani pod mora biti ravna. Za granična odstupanja od ukupne i lokalne ravnosti površine vodoravnih ploha vrijede odredbe norme STN 73 0225. Ako se pod polaže na podlogu koja se nalazi u okolini u kojoj vlaga može prodirati u njegovu konstrukciju (npr. na prirodnom terenu), površina nosivog poda zaštićuje se hidroizolacijskom folijom debljine 0,2 mm.

Sastav podložnog betona mora odgovarati propisima iz normi. Odstupanja od propisa pri obnovi uklanjaju se izravnavajućim slojem. S poda svakako treba ukloniti eventualne neravnine, mora biti potpuno čist , na njemu se ne smiju nalaziti nikakvi oštri predmeti. Ovaj je korak važan u postupku montaže podnog grijanja.

TOPLINSKO-ZVUČNA IZOLACIJA

Ovaj sloj, osim izolacijskih svojstava, mora ispunjavati i druge zahtjeve koji proizlaze iz sigurnog i pouzdanog rada grijanog poda. Riječ je ponajprije o dovoljnoj čvrstoći i maloj stlačivosti traženog materijala. Izvodi se uglavnom od polistirenskih ploča prekrivenih hidroizolacijskom folijom koja sprječava zatjecanje u fuge. Ovisno o položaju poda, predviđena debljina izolacije iznosi 20 do 60 mm.

Zvučnu i toplinsku izolaciju proizvođači isporučuju i kao osnovnu ploču sustava podnog grijanja. Vanjski rubovi ploče su profilirani. Pri polaganju sloja čvrsto ulaze jedan u drugi i tvore neprekinut izolacijski sloj bez fuga. Stoga nije potreban dodatni sloj (folija) i ne nastaju zvučni mostovi.

Zvučna i toplinska izolacija projektiraju se prema zahtjevima normi o toplinskoj i zvučnoj zaštiti zgrada. Kao izolacijski materijal koriste se pjenaste plastike ili vlaknaste izolacije:

- polistirenske ploče PS 20 ili 30 SE.

- polistirenske ploče PST SE (zvučna izolacija),

- ploče od tvrdog polistirena,

- ploče od tvrdog poliuretana

- polietilenska pjena visoke gustoće kao zvučna izolacija.

Njihova gustoća treba iznositi 20 kg.m-3 , a stlačivost ne smije prijeći 5 mm. Prema pravilniku o toplinskoj zaštiti, grijane podove koji graniče s prostorima znatno niže unutarnje temperature trebalo bi opremiti izolacijom tako da koeficijent prolaska topline odgovara zahtjevu

 k= 0,45 W.m-2.K-1.

Pri postavljanju toplinske i zvučne izolacije svakako je potrebno osigurati da toplinska izolacija koja se sastoji od više slojeva sadržava samo jedan sloj zvučne izolacije, jer bi dvostruko položena zvučna izolacija svojom podatljivošću (oko 3 do 4 mm po sloju) mogla dovesti do loma grijaćeg betona, što može prouzročiti oštećenje podnog grijanja.

Toplinska izolacija ispod grijanog poda trebala bi biti od tvrde toplinskoizolacijske pjene. Najsvrsishodnije su ploče od pjenastog polistirena ili tvrdog poliuretana. Prostore bez podruma treba prije polaganja toplinske izolacije temeljito izolirati od prodiranja vlage iz tla. Treba paziti na penetracijske premaze i premaze na bazi cikličkih spojeva i otapala , koji razaraju polistirensku pjenu. U tom slučaju kao izolacija odgovara gumirani bitumen sa staklenom tkaninom.

Kao toplinska izolacija prikladni su i madraci ili tvrde ploče na bazi mineralnih vlakana. Ovdje, međutim, treba računati s određenom stlačivošću pri montaži (ugaženost). Ta okolnost otežava montažu cijevi posebnim držačima. Pri betoniranju voda iz smjese koja se procjeđuje uzrokuje gubitak elastičnosti toplinskoizolacijskog madraca. I zato bi betonska smjesa pri obradi trebala biti tek zemljovlažna.

Mogu se, međutim, primijeniti i drugi materijali, npr. ekspandirani perlit lagano izmiješan s vapnenim mlijekom u osušenom stanju dobro zamjenjuje tvrde organske pjene. U načelu odgovara bilo koja toplinska izolacija koja, uz zadržavanje prihvatljive debljine sloja, poštuje zahtjev od najviše 15% prijenosa topline prema dolje.

RUBNA I TOPLINSKOIZOLACIJSKA DILATACIJSKA TRAKA

Preporučuju se vlaknaste izolacijske ploče ili trake debljine od 10 do 20 mm. Dobro kompenziraju toplinsko širenje plivajućeg betonskog sloja. Otporne su na različite utjecaje (agresivnost okoline, glodavci i sl.). Ako se podno grijanje montira u objekte od laganih montažnih elemenata na bazi drvnih materijala, treba koristiti isključivo vlaknaste izolacijske madrace.

Rubne izolacijske trake polažu se duž cijele grijane prostorije između poda i zidova. Koriste se kao slojevi zvučne i toplinske izolacije i kompenziraju dilataciju poda. Najmanja debljina rubnih izolacijskih traka trebala bi iznositi 5 mm. Izvođači ih u pravilu isporučuju u dimenzijama 100 x 10 mm.

Postavljanje ove trake jedan je od prvih koraka u postupku montaže podnog grijanja.

HIDROIZOLACIJA

Hidroizolacija je neprekinuta izolacijska zaštita površine toplinskoizolacijskog sloja od prodiranja vlage iz betonske glazure. Voda, naime, uzrokuje gubitak toplinskoizolacijskih svojstava polistirena.

Sve prostorije čiji pod leži izravno na tlu moraju se opremiti barijerom protiv vlage. U tu se svrhu preporučuje PVC folija debljine 0,8 mm ili PE folija debljine O, 1 do 0,2 mm, u vrlo nepovoljnom slučaju 2 x 0,2 mm, koja se može zavarivati. Pri zavarivanju treba se pridržavati preklopa od oko 8 cm.

Osim funkcije koja proizlazi iz naziva, ova folija ima i razdjelni učinak. Najbolje su se pokazale PE i PVC folije, i to zbog dobre prionjivosti i elastičnosti. Bitumenska ljepenka za tu svrhu nije prikladna zbog svoje tvrdoće i razmjerno visoke cijene, pa preporučujemo da je ne koristite u postupku montaže podnog grijanja. Njome se teško oblažu dilatacijske trake po obodu betonske plohe.

TOPLINSKO-REFLEKTIRAJUĆA FOLIJA

Kod nekih sustava podnog grijanja funkciju hidroizolacije može imati i toplinsko-reflektirajuća folija, koja je ujedno važna i za smanjenje toplinskog toka iz grijaćih cijevi prema dolje, što proizlazi iz sastava i načela djelovanja te folije.

a) Sastav toplinsko-reflektirajuće folije

Osnovni sloj - masivna, vrlo čvrsta nosiva folija s funkcijom barijere protiv vlage.

Vezni sloj br. 1 - antikorozivna zaštita aluminija i vezivni medij.

Reflektirajući sloj - visokoreflektirajući i iznimno tanak sloj čistog aluminija.

Sloj propustan za infracrveno zračenje - plastični sloj proziran za infracrveno zračenje, koji omogućuje širenje reflektiranog infracrvenog zračenja.

Vezni sloj br. 2- vezivni medij, antikorozivna zaštita Al.

Gornji sloj - mehanička zaštita od djelovanja grijaćeg betona s otisnutom mrežom za polaganje od 8 cm u oba smjera.

b) Načelo toplinske refleksije

Dio topline koju predaju grijaće cijevi i koja se kroz grijaći beton zrači prema dolje nakon prolaska kroz prozirni sloj reflektira se od sljedećeg mikrotankog sloja aluminija natrag u grijaći beton. Zbog toga je uz toplinsko-reflektirajuću foliju moguća ušteda energije do otprilike 9 %.

c) Polaganje toplinsko-reflektirajuće folije :

Preporučuje se preklop od oko 5 do 6 cm s točkastim lijepljenjem ljepljivom trakom. Toplinsko-reflektirajuća folija uz zidove se podiže oko 1 cm iznad dilatacijske trake. Toplinsko-reflektirajuća folija može se također zavarivati na vruće uređajem za zavarivanje ili spajati na hladno posebnom kaučukovo-bitumenskom ljepljivom trakom (vlažne prostorije).

GRIJAĆE CIJEVI

Najvažniji su dio grijanog poda grijaće cijevi, stoga ćemo u nastavku podrobnije opisati:

- cijevi za grijanje,

- cijevi za podno grijanje.

Danas se kod centralnog grijanja najčešće koristi ovaj cijevni materijal:

- metalne cijevi,

- plastične cijevi,

- višeslojne cijevi.

Za podno grijanje osobito su prikladni:

- bakar,

- plastika,

- višeslojne cijevi.

BETONSKA GLAZURA

Betonska glazura koja se koristi kod podnog grijanja jednaka je uobičajenim betonskim glazurama. Dodaci olakšavaju obradu smjese. Daju joj bolju plastičnost, što omogućuje bolje obavijanje cijevi. Dodacima se, međutim, ne postiže poboljšanje toplinsko-tehničkih svojstava poda.

Najmanja debljina betonskog sloja iznad cijevi iznosi 45 mm. Mokri postupak zahtijeva povećanje debljine na 65 do 70 mm. U prostorijama u kojima se očekuje iznimno opterećenje betonske podloge preporučuje se između cijevi i sloja betona umetnuti armaturu (npr. mreže od građevinskog čelika 50 x 50 x 2 mm).

Temperature do 60 °C nemaju negativan učinak na trajnost betona. Osobito je važna njega betona nakon nanošenja na pod. svježe naneseni betonski sloj mora se najmanje 10 dana štititi od prekomjernog isušivanja. S probnim radom sustava grijanja ne smije se započeti prije nego što prođe 21 dan od završetka betoniranja. Sam rad ne smije započeti prije nego što prođe 28 dana od polaganja podne obloge. Tražena temperatura postiže se postupnim povećanjem temperature vode za 5 °C dnevno sve do željene vrijednosti. Betonska podloga mora imati dilatacijske fuge, koje se moraju izvesti tako da omogućuju širenje poda. Dilatacijske fuge razdvajaju pojedine slojeve po cijelom presjeku, od toplinske izolacije do površine poda. Grijane podne konstrukcije od određenih dimenzija zahtijevaju dilatacijske fuge, koje se postavljaju ovako:

a) iznad postojećih dilatacijskih fuga zgrade, na istom mjestu i u istoj širini,

b) kao omeđenje betonskog polja,

c) kao rubne fuge prema svim graničnim materijalima.

Fuge se moraju ispuniti elastično-plastičnom masom ili se u njih moraju ugraditi posebni profili za fuge. Statičke elemente u grijaćem betonu (npr. nosivu armaturu) treba na mjestu dilatacijske fuge prekinuti. Grijaće cijevi polažu se prema unaprijed izrađenom planu dilatacijskih fuga tako da preko dilatacijske fuge prolazi što manje cijevi. Na mjestima gdje cijevi križaju dilatacijske fuge moraju se na odgovarajući način zaštititi od mehaničkog oštećenja.

Plohe omeđene dilatacijskim fugama trebale bi po mogućnosti biti kvadratnog oblika, njihova veličina ne bi smjela prelaziti 40 m2, a omjer stranica ne bi smio prelaziti 1,5:1.

Rubne dilatacijske fuge moraju se izvesti na svim spojevima poda i građevnih elemenata (zidova, nosača, vrata, stubišta itd.) dilatacijskom trakom bez prekida sve do gornjeg ruba podne obloge. Mostovi od morta nisu dopušteni. Rubne dilatacijske fuge moraju omogućiti širenje grijaćeg betona i podne obloge od najmanje 1 O mm na svaku stranu.

Betonska glazura izvodi se od prikladnih betonskih smjesa prema odgovarajućim odredbama norme STN 73 2400, pri čemu se radi s cementom uobičajenog sastava i kvalitete za obično podno grijanje.

Radi lakše obradivosti i bolje plastičnosti mogu se dodavati plastifikatori koji ne djeluju razorno na materijale grijaćeg registra. Poboljšanje toplinske vodljivosti betona dodacima nije potrebno.

Debljina sloja betona određena je projektom i kreće se oko 60 mm, pri čemu se iznad cijevi zahtijeva debljina estriha od najmanje 40 mm kako se cijevi ne bi mehanički oštetile zbog prekomjernog opterećenja poda.

Više temperature ogrjevne vode u cijevnom krugu nemaju negativan utjecaj na kvalitetu betona. Uobičajene radne temperature od oko 60 °C ne uzrokuju promjenu svojstava cementa ni oštećenje estriha zbog njegova širenja.

Anhidritne podne glazure mogu se koristiti samo ako za pričvršćenje cijevi nije upotrijebljen metalni materijal, npr. armaturna mreža, jer gips djeluje korozivno na metal. U anhidritni estrih nije potreban nikakav dodatak.

Njezina je tehnologija opisana u stručnoj literaturi. Kao plastifikator može se koristiti lateks (oprezno). Duvilax se ne preporučuje jer u slučaju lokalnog kvara nastalog nepažnjom korisnika otežava isijecanje dijela betonske podloge. Pri ručnom prijenosu njome treba pažljivo rukovati (osobito pri nižim temperaturama) kako se cijevi ne bi oštetile.

Betonska smjesa ne smije biti tekuća. Pogrešno je misliti da je bolje kad je smjesa dobro mokra jer će bolje zateći između cijevi i ispod njih. Dobro obavijanje cijevi betonskom smjesom moraju osigurati pravilno odabrana frakcija šljunka, plastifikator i temeljito zbijanje zemljovlažne smjese.

Betoniranje se izvodi dok su cijevi pod ispitnim pretlakom. Svaki izraženiji pad tlaka u sustavu može značiti oštećenje cijevi. To je važan čimbenik u postupku montaže podnog grijanja.

PODNA OBLOGA

Podna obloga čini gornji sloj konstrukcije grijanog poda. Njezino polaganje završna je faza u postupku montaže podnog grijanja. Toplinski otpor tog sloja Rkr mora udovoljavati zahtjevu Rkr = 0,15 m2K.W-1. Veći toplinski otpori djeluju kao toplinska kočnica. Navedenom zahtjevu odgovaraju gotovo sve uobičajene podne obloge. Ne preporučuju se tekstilni tepisi s visinom vlakna iznad 10 mm, PVC s pjenastom podlogom i parket od mekog drva. Najprikladnijima se čine keramičke ili kamene pločice debljine najviše 6 mm.

Radi boljeg prolaska topline obloga se ne polaže slobodno na površinu poda. Preporučujemo da je učvrstite lijepljenjem ili polaganjem u sloj cementnog estriha, odnosno izravnavajućeg betonskog sloja.

Podna obloga polaže se 28 dana nakon nanošenja betonske glazure. Najprikladnije podne obloge za grijani pod jesu kamene ili keramičke pločice. Osim njih mogu se koristiti uobičajene podne obloge čiji toplinski otpor nije veći od O, 15 m2.K.W-1.

Parket se radi boljeg prolaska topline bira od tvrdog drva. Njegova debljina ne bi smjela biti veća od 8 mm. Masivne parketne daščice manje su prikladne. Udio vlage u drvu ne smije prijeći 9 %.

Tekstilne obloge moraju biti toplinski postojane, antistatičke, a njihova debljina smije iznositi najviše 5 mm. Radi boljeg prolaska topline tepisi i plastične obloge lijepe se na pod - ako ti uvjeti nisu ispunjeni, tekstilna obloga može djelovati kao toplinska kočnica, što dovodi do smanjenja toplinske snage ogrjevne plohe i potrebe za povećanjem snage izvora.

Vrsta podne obloge uzima se u obzir pri dimenzioniranju poda. Stoga pri izvedbi nije dopušteno postaviti podnu oblogu drukčijeg toplinskog otpora. Upotrijebljena vrsta podne obloge obično ovisi o specifičnom toplinskom gubitku prostorije. Drugi je odlučujući čimbenik pri odabiru podne obloge zahtjev investitora. S gledišta vlage ne preporučuje se podna obloga na bazi prirodnog drva (parket, daščani pod), iako je toplinsko-tehnički kriteriji ne isključuju. Suprotni uvjeti vlažnosti u kojima se drvena podna obloga na ogrjevnoj plohi nađe ljeti i zimi znatno opterećuju taj materijal (širenje i skupljanje, a potom i kitanje fuga) te uzrokuju njegovo prijevremeno trošenje. To se ne odnosi na mozaik-parket debljine do 8 mm.

Zbog slabijeg podnošenja toplinskog naprezanja (skupljanje) podne obloge na bazi PVC-a također se ne preporučuju . Klorkaučukova ljepila koja su dostupna na našem tržištu nisu namijenjena lijepljenju podnih obloga na podloge s povišenom temperaturom.

Sve važne informacije za vaše savršeno podno grijanje – postupak, upute, asortiman pribora i samih sustava - na našoj stranici.

Korištena literatura:

Dušan Petráš: Podlahové teplovodné vykurovanie