Ugradnja osjetnika temperature za solarni kolektor – smještaj i priključivanje

Još pripremamo proizvode.

Ali možete pogledati druge kategorije.

Instalacija senzora temperature za solarni kolektor – postavljavanje i priključak

Senzor temperature izgleda kao nevažan komponent solarnog sustava – mali senzor, nekoliko metara kabla, jedan konektor. Međutim, upravo ova mala naprava odlučuje o tome je li vaš solarni regulator u stanju ispravno procjeniti energiju, pokrenuti pumpu i zaštititi sustav od pregrejavanja. Pogrešno postavljen ili loše priključen senzor može u potpunosti pokvariti učinak dobro dizajniranog sustava. U praksi sam video instalacije gdje kolektor dostavlja dovoljno energije, ali regulator jednostavno ne vidi tu energiju – jer je senzor bio na pogrešnom mjestu ili je bila promiješana polaritet. Ovaj članak će vam detaljno objasniti gdje i kako montirati senzor, zašto je svaki detalj važan, i što se događa ako se to pokvari.

Zašto je senzor temperature ključni element cijelog sustava

Solarni regulator ne radi nasumično. Odlučuje se na temelju razlike temperature između kolektora (senzor T1 ili S1) i spremnika tople vode (senzor T2 ili S2). Kada je temperatura kolektora za postavljenu količinu stupaca viša od temperature u spremniku – obično za 5 do 8 °C – regulator pokreće cirkulacijsku pumpu. Kada se razlika smanji ispod postavljene histerize (obično 2–4 °C), pumpa se opet zaustavlja. Ovo jednostavno pravilo štiti spremnik od hlađenja i kolektor od tzv. povratnih gubitaka.

Bez točnih vrijednosti s senzora cijela ta logika pada. Senzor montiran na pogrešnom mjestu može prijaviti za 15–20 °C nižu ili višu temperaturu nego što je stvarna. Regulator tada pokreće pumpu bespotrebno (spremnik se hladi), ili pak uopće ne pokreće pumpu, iako kolektor ima 90 °C, a spremnik tek 30 °C.

Shema prikazuje osnovno raspoređivanje: senzor T1 mjeri temperaturu izlaza iz kolektora, senzor T2 mjeri temperaturu u donjem dijelu spremnika. Regulator uspoređuje te dvije vrijednosti i pokreće pumpu kada je kolektor za postavljenu razliku topliji.

Vrste senzora temperature koje se koriste u solarnim sustavima

Prije nego što krenemo s postavljanjem, važno je razumjeti što držite u rukama. Solarni sustavi često koriste tri vrste senzora temperature:

NTC otpornički senzori

NTC (Negative Temperature Coefficient) senzori su u solarnim sustavima najčešći. Njihov otpor pada s porastom temperature – tipična vrijednost je 10 kΩ pri 25 °C. Većina evropskih regulatora (Resol, Steca, Teplota, Wagner) radi s NTC senzorima s karakteristikom Pt1000 ili NTC10k. Prije kupnje uvijek provjerite koju karakteristiku zahtijeva proizvođač vašeg regulatora – ne svi NTC senzori su međusobno zamjenjivi.

Pt1000 otpornički senzori

Platinov otpornički senzori Pt1000 imaju pri 0 °C točno 1 000 Ω i s temperaturom linearno raste. Točniji su od NTC-a, ali i skuplji. Većina modernih diferencijalnih regulatora radi isključivo s Pt1000. Prednost je da duže kablinske veze nemaju toliko velik utjecaj na točnost – kabliranje utječe na mjereni otpor, a kod Pt1000 s linearnom karakteristikom korekcija je jednostavnija.

Termoelektrični senzori (termoparovi)

U običnim domaćinstvenim solarnim sustavima termoparovi se u praksi gotovo ne koriste – češći su u industrijskim primjenama. Ako naiđete na termopar, to će vjerojatno biti u starijim instalacijama ili posebnim primjenama.

Čidlo kolektora (T1) – gdje točno ga postaviti

Ovo je najvažnija komponenta cijele instalacije i istovremeno ona u kojoj se čini najviše grešaka. Čidlo kolektora mora mjeriti temperaturu koju tekućina stvarno postigne nakon zagrijavanja u kolektoru – ne temperaturu okoline, okvira, niti ulazne hladne tekućine.

Točno mjesto: izlazna kolekcija ili povratna komora apsorbenta

Čidlo T1 pripada u posebnu potopnu jamicu (puzdro), koja je dio svakog solarnog pločastog kolektora ili trubastog kolektora. Ova jamiča je smještena ili direktno u izlaznom kolektoru (distribucijskoj cijevi), ili na rubu kolektora u blizini izlaza. To je mala zaslepljena cijev – obično 6 ili 8 mm u promjeru, 80 do 100 mm duboka – u koju se čidlo jednostavno uvlači.

Nekoliko pravila koja je nužno poštovati:

Čidlo mora biti u kontaktu s tekućinom ili direktno s metalom u blizini tekućine. Zračni razmak između čidla i jamicom značajno pogoršava točnost. Zato se čidlo u jamicu uvijek zalepi toplinskom vodljivom smesom.
Čidlo mora biti na izlaznoj strani kolektora, ne na ulaznoj. Ulazna strana (hladni krak) može biti za 20–40 °C hladnija od izlaza – regulator bi bio u informacijskom vakuumu.
Pri više kolektora povezanih u seriji čidlo pripada na izlaz posljednjeg kolektora u nizu. Pri paralelnom povezivanju situacija je kompliciranija – više o tome možete pronaći u članku Serijsko vs. paralelno povezivanje solarnih kolektora – što izabrati.
Čidlo smije biti izloženo direktnom suncu bez zaštite. Ako jamiča nije pokrivena staklom kolektora, sunce može zagrijati samu sondu na 60–80 °C, čak i kada tekućina ima samo 30 °C – a regulator bi pokrenuo pumpu bespotrebno.

Što ako kolektor nema potopnu jamicu?

Stariji ili nekvalitetniji kolektori ponekad nemaju posebnu jamicu. U tom slučaju imate dvije opcije:

Prijepljenje čidla direktno na cijev izlaznog priključka kolektora s upotrebom toplinske vodljive smese i fiksacije aluminijevom trakom. Čidlo mora biti izolirano od vanjskog zraka – prekriveno barem 10 cm toplinske izolacije.
Instalacija protokorne armature s potopnom jamicom direktno na izlazni priključak – elegantnije rješenje, ali zahtijeva prostor i pravu dimenziju navoja.

Jednoznačno preferiram potopnu jamicu direktno u kolektoru – to je hidrodinamički čistije, čidlo reagira brže i mjerenje je točnije. Zato pri izboru kolektora uvijek provjeravam ima li jamicu integriranu.

Čidlo spremnika (T2) – gdje ga postaviti u spremniku

Čidlo spremnika T2 mjeri temperaturu vode u spremniku i služi kao referentna vrijednost za regulator. Spremnici tople vode imaju za taj svrhu pripremljene potopna puzdra ili direktna potopna ulaza, najčešće navojem G1/2" ili G3/8".

Visina postavljanja u spremniku

Ovo je stvar koja mnoge ljude iznenađuje: čidlo T2 ne pripada u sredinu niti gore spremnika, već u donju trećinu – obično u visini 1/5 do 1/3 visine spremnika. Zašto? Spremnik radi na principu toplinske stratifikacije – gore je najtoplija voda, dole najhladnija. Regulator mora znati je li dole dovoljno hladne vode koju vrijedi zagrijati kolektorom. Ako bi čidlo bilo gore, gdje je voda uvijek topla (zagrijana bojlerom ili elektrospiralom), regulator bi mislio da je spremnik pun topline i pumpa se ne bi pokrenula – čak i kada dolje ima 25 °C hladne vode.

U praksi se orijentiram ovako: spremnik 200 litara, visina oko 140 cm – čidlo T2 ide u visini oko 25–35 cm od dna. Spremnik 300 litara, visina oko 175 cm – čidlo u visini 30–45 cm od dna. Uvijek pročitajte i upute proizvođača spremnika – neki spremnici imaju za solarno čidlo rezerviranu posebnu potopnu jamicu označenu „Solar" ili „T-solar".

Odnos prema solarnoj spirali

Čidlo T2 treba biti smješten što je moguće bliže izlazu solarne spirale (točnije, toplinskom izmjenjivaču), ne prema električnoj otpornosnoj spirali. Solarna spirala je obično u donjoj zoni spremnika i grije vodu odozdo. Ako imate spremnik s električnim dozivljavanjem – na primjer s električnom spiralom 2 kW za spremnike OKC – ona je obično smještena u gornjoj zoni spremnika i radi neovisno o solarnom krugu. Čidlo T2 treba biti ispod razine ove električne spirale, da električno dozivljavanje ne utječe na odluke solarnog regulatora.

Kabel čidla – duljina, presjek i vodjenje

Čidla dolaze standardno s kablom dugačkim 2 m ili 3 m. U praksi to gotovo nikada nije dovoljno – kolektor je na krovu, regulator u kotlovnici. Potreban je produžak, a ovdje vrijede važna pravila.

Maksimalna duljina kabla

Za NTC10k čidla vrijedi da se otpor vodiča dodaje otporu čidla i uzrokuje sistematsku odstupnost mjerenja. Običan instalacijski kabel 2×0,5 mm² ima otpor oko 36 Ω/100 m. Pri duljini kabla 10 m (20 m vodiča tamo i natrag) to je 7,2 Ω – pri NTC10k čidlu s vrijednošću 10 000 Ω pri 25 °C je to odstupnost manja od 0,1 °C, što je zanemarivo. Pri Pt1000 čidlu s vrijednošću 1097 Ω pri 25 °C je to odstupnost 0,6 °C, što je iako malo, ali pri dugačkim linijama (30+ m) postaje problematično, a neki premium regulatori omogućuju kalibraciju/korekciju vodiča.

Za NTC senzore: maksimalna duljina kabla oko 50–80 m, presjek min. 0,5 mm²
Za Pt1000 senzore: maksimalna duljina kabla oko 30–50 m (duže samo s korekcijom ili 4-žilnim priključkom)
Nikad nevodite kabel senzora u istom vijencu kao 230V mrežni vod – elektromagnetna smetnja uzrokuje lažne oscilacije prikazane temperature

Produžak kabla

Produžiti kabel senzora je jednostavno, ali mora se učiniti ispravno. Koristite isti tip žice, spajanje realizirajte u kutijama (ne slobodno visjeći priključci), a pri vodjenju kroz krov koristite kabel s UV otpornom izolacijom. Polaritet za NTC i Pt1000 nije važan – to su otporni senzori bez polariteta. Ako regulator prijavi pogrešnu vrijednost nakon produžaka, provjerite kontakte i otpor cijele trase multimetrom.

Postup instalacije korak po korak

Instalacija senzora obično se odvija paralelno s montažom kolektora i distribucijom. Evo postupka koji koristim kod obične narudžbe s dva kolektora na kosom krovu:

Detaljan postupak:

Pronalazite potopni T1 priključak na kolektoru. Na pločastim kolektorima se obično nalazi na jednom od bočnih priključaka u plastičnom ili metaličkom kućištu. Na cijevnim kolektorima je priključak obično u gornjem kolektoru (manifold). Pogledajte tehničku dokumentaciju kolektora.
Nanijte topljivu pastu na tijelo senzora. Malo količine – volumen graha – jednoliko po tijelu sonde. Pasta uklanja zrakove u priključku i poboljšava topljivost.
Ubaci senzor u priključak do kraja. Ako priključak ima pričvršćivački vijak ili gumenu tesnjenicu, zategnite ga tako da senzor ne padne, ali ne oštetite vodootpornu manžetu kabla.
Vodi kabel senzora zajedno s cijevima u kotlovniku. Kabel treba biti zaštićen od mehaničkog oštećenja, UV zračenja i direktnog kontakta s cijevima pri visokim temperaturama. Idealno ga voditi u zasebnoj zaštitnoj cijevi pored izolacije cijevi.
Priključi kabel na regulator. Većina regulatora ima jasno označene priključke za T1 (Sensor 1, S1, Collector) i T2 (Sensor 2, S2, Store). NTC i Pt1000 senzori nisu polarizirani – važno je samo u koju priključnicu ih ubacite, a ne redoslijed povezivanja oba vodiča.
Provjeri realnost prikazane temperature. Prije pokretanja sustava provjerite da li vrijednosti imaju smisla. U mirnom stanju (prije sunca ujutro) T1 i T2 bi trebali biti blizu temperature okoline. Ako T1 pokazuje npr. –40 °C ili +200 °C, senzor je oštećen ili loše priključen.

Tipične greške pri instalaciji – što sam video u praksi

Tijekom godina prakse susreo sam se s cijelim spektrom instalacijskih grešaka. Navodim najčešće da ih izbjegnete:

Pogreška br. 1: Senzor T1 na ulazu, a ne izlazu kolektora

Ovo je najčešća greška početnika. Kolektor ima dva priključka – ulaz (hladna strana) i izlaz (topla strana). Ako senzor ide na ulaz, mjeri temperaturu tekućine koja se tek sprema ući u kolektor. U praksi to znači da regulator vidi temperaturu za 15–40 °C nižu od stvarne izlazne temperature. Pumpe ili uopće ne pokreće ili se pokreću s nepotrebnim kašnjenjem.

Pogreška br. 2: Senzor T2 previsoko u spremniku

Ako kupac instalira senzor u srednji ili gornji priključak spremnika (misli da je „sredina najbolja"), regulator mjeri temperaturu vode koja je tipično za 10–20 °C toplija od vode uz solarne zavojnice. Rezultat: pumpe se pokreću kasnije ili uopće ne.

Pogreška br. 3: Kabel senzora vodi pored 230V mrežnog voda

Elektromagnetna indukcija iz 230V kabla uzrokuje smetnje u signala kablu senzora. Regulator tada prikazuje temperaturu koja oscilira ±2–5 °C bez očiglednog razloga. Rješenje: kabel senzora vodi u zasebnoj zaštitnoj cijevi, minimalno 10 cm od mrežnog voda.

Pogreška br. 4: Senzor bez topljive paste

Vazdušna rupa između senzora i zida priključka ima topljivost oko 40 puta nižu od bakra. Senzor reagira znatno sporije i pokazuje vrijednosti za 3–8 °C niže od stvarnosti. U praksi to izgleda kao spor start sustava svakog jutra.

Pogreška br. 5: Loš tip senzora

NTC senzor priključen na regulator kalibriran za Pt1000 – ili obrnuto. Regulator neće prijaviti grešku (oba tipa su pasivna otporna), ali prikazana temperatura će biti potpuno pogrešna. NTC pri 60 °C pokazuje otpor oko 2,5 kΩ, dok Pt1000 pri 60 °C pokazuje 1232 Ω. Regulator kalibriran za Pt1000 bi interpretirao 2,5 kΩ kao temperaturu –40 °C ili bi prijavio grešku senzora.

Čidlo u sustavama s više kolektora i razdjelnikom

Ako Vaš sustav ima više solarnih kolektora spojenih paralelno preko razdjelnika i zbirnika – na primjer rješenje koje koristi komplet industrijskog nehrđajućeg razdjelnika/zbirnika s kuglastim ventilima – situacija s čidlima zahtijeva malo više razmišljanja.

Pri paralelnom spojivanju kolektora (svaki kolektor ima svoje ulazno i izlazno cijevi koje se spajaju u razdjelniku/zbirniku) postavite čidlo T1 na zbirnu izlaznu cijev iza zbirnika – dakle iza mjesta gdje se izlazi iz svih kolektora spajaju u jedan tok. Na taj način mjerite prosječnu izlaznu temperaturu iz svih kolektora, što je točna referentna vrijednost.

Pri serijskom spojivanju (izlaz prvog kolektora ide u ulaz drugog itd.) čidlo T1 ide na izlaz posljednjeg kolektora u nizu – tamo je tekućina najtočnija.

U oba slučaja važno je da čidlo bude dobro izolirano od okolnog zraka – u kraćem dijelu cijevi iza kolektora tekućina je još uvijek topla, ali cijevi su izložene vanjskim uvjetima (vjetar, kiša), što može izobličiti mjerenje ako čidlo nije pokriveno izolacijom.

Ako radite s držačem za montažu dva kolektora ili planirate proširenje pomoću držača za montažu dodatnog kolektora, uvijek pri montaži razmislite o vodjenju kabela čidla još prije montaže kolektora – povratna instalacija na gotovom kompletu je značajno kompliciranija.

Provjeravanje funkcionalnosti i dijagnostika nakon instalacije

Nakon dovršenog priključka čidla i prije prvog pokretanja sustava izvršite ove provjere:

Provjeravanje otpora multimetrom: Izmjerite otpor svakog čidla direktno na priključcima regulatora. Za NTC10k pri sobnoj temperaturi (~20 °C) otpor bi trebao biti oko 12–13 kΩ. Za Pt1000 pri 20 °C otpor bi trebao biti oko 1078 Ω. Ako je otpor 0 Ω → kratki spoj, ako je OL (overload/otvoreni krug) → prekid kabla.
Provjeravanje prikazane temperature: Uključite regulator i provjerite prikazane vrijednosti. Prije zagrijavanja T1 i T2 bi trebali biti blizu sobne temperature (±3 °C je prihvatljivo).
Funkcijski test: Pokrijte kolektor tamnom folijom ili privremeno isključite čidlo T1 i koristite otporni supstitutor za simulaciju visoke temperature kolektora (npr. 1232 Ω za Pt1000 ~ 60 °C) – regulator bi trebao pokrenuti pumpu.

Pri dijagnostičkom testiranju problema korisno je imati pri ruci Česte kvarove pribora solarnih sustava i kako ih riješiti – u tom članku pronađete detaljniji pregled uzroka i rješenja za različite vrste kvarova uključujući probleme s čidlom.

Čidlo temperature pada (T3) – kada ga trebate

Osim osnovnih čidala T1 i T2, neki regulatori podržavaju treće čidlo – T3 ili Tmax – za mjerenje temperature pada u spremniku ili direktno na izlazu u sustav tople vode. To čidlo služi za zaštitu od pregrejavanja spremnika. Kada spremnik dostigne postavljenu maksimalnu temperaturu (tipično 75–80 °C), regulator zaustavi pumpu iako je kolektor i dalje topliji.

Čidlo T3 postavljamo u gornji dio spremnika – za razliku od T2, gdje nas zanimaju donje zone, ovdje želimo znati maksimalnu temperaturu u spremniku. To je važno posebno u ljetnim uvjetima, kada solarni sustav radi na puni kapacitet i spremnik bez zaštite bi mogao preći 95 °C.

Specijalni slučajevi: čidlo na cijevnom kolektoru

Cijevni (vakuumski) kolektori imaju drugačiju konstrukciju od pločastih kolektora i mjesto za čidlo T1 je u njima riješeno drugačijim načinom. Većina cijevnih kolektora s tehnologijom heat pipe ima potopnu jamu direktno u gornjem manifoldu – u zbirnoj glavi, gdje se kondenziraju pare iz cijevi heat pipe. To je točno mjesto za T1.

Pažnja: kod cijevnih kolektora s direktnim protokom (direct flow) tekućina prolazi direktno kroz svaku cijev. U tom slučaju, jamu postavljamo na izlaznom priključku manifolde – isto kao kod pločastog kolektora.

Cijevni kolektori dostižu više izlazne temperature od pločastih – lako 100–120 °C u ljetnim uvjetima. Stoga je važno da je čidlo T1 certificirano za te temperature. Obična čidla za pločaste kolektore certificirana su do 130–150 °C, što bi trebalo biti dovoljno, ali uvijek provjerite tehnički list čidla.

Najčešće postavljane pitanja (FAQ)

Morate li koristiti originalno čidlo od proizvođača regulatora, ili možete koristiti bilo koje kompatibilno?

Regulatori su kalibrirani za određenu karakteristiku čidla (NTC10k, Pt1000 itd.). Ključno je da zamjensko čidlo ima istu karakteristiku – ne da ima istu marku proizvođača. Ako imate regulator Resol DeltaSol BS/2 koji radi s Pt1000, možete koristiti bilo koje čidlo s karakteristikom Pt1000 i prikladnim kovčegom. Uvijek, međutim, provjerite u uputstvu regulatora koji tip čidla propisuje, i ako je moguće, izaberite čidlo s certifikacijom za solarnu primjenu (otpornost do min. 130 °C).

Morate li produžiti kabel čidla običnim telefonskim ili mrežnim kablom?

Za privremeno testiranje da, za trajnu instalaciju ne. Telefonski kabli imaju tanki vodiče (0,2–0,3 mm²) s plastičnom izolacijom nepogodnom za vanjske uvjete i više temperature. Koristite kabel s presjekom minimalno 0,5 mm², s izolacijom otpornom na UV zračenje (CYKY ili specijalni senzorski kabel). Sve spojeve izolirajte vodootporno i postavite ih u kutije – ne na slobodno.

Regulator pokazuje normalnu temperaturu kolektora, ali pumpa se ne pokreće. Što provjeriti?

Prva stvar: usporedite prikazane vrijednosti T1 i T2. Ako je T1 samo za 3–4 °C viša od T2, a postavljena razlika za uključivanje je 6 °C, pumpa ispravno neće pokrenuti – treba pričekati da kolektor više zagrije. Ako je T1 npr. 80 °C, a T2 je 30 °C, ali pumpa i dalje ne radi, provjerite: postavke regulatora (maksimalna temperatura spremnika može biti postignuta), priključak pumpe i funkcionalnost osigurača pumpe, kao i da li regulator nije u ručnom/blokiranim režimu. Često su uzroci i loši kontakti na priključcima regulatora.

Može li se čidlo T2 instalirati van spremnika, a ne potopno?

Tehnički da, ali je to značajno manje precizno rješenje. Čidlo zalepljeno na površinu spremnika s toplinskom vodljivom pastom i pokriveno izolacijom pokazuje temperaturu stijenke spremnika – koja je kod dobro izoliranih spremnika slična temperaturi vode, ali s kašnjenjem i odstupanjem ±3–6 °C. Za običan kućni sustav to može biti dovoljno kao privremeno rješenje, ali za precizno upravljanje i optimalnu učinkovitost uvijek je bolja potopna jama.

Kako utvrditi da je čidlo oštećeno, bez posebnih alata?

Najjednostavniji način: odspajte kabel čidla od regulatora i izmjerite otpor običnim jeftinim multimetrom. Povežite ga na mjerenje otpora (Ω) i dodirnite sondama oba vodiča kabla čidla. Pri sobnoj temperaturi (20–25 °C): NTC10k bi trebao pokazati oko 12 000 Ω, Pt1000 oko 1 078 Ω. Ako multimeter pokazuje 0 (kratki spoj) ili OL/1 (prekid kruga), čidlo ili kabel su oštećeni. Ako mjerite razumnu vrijednost, ali regulator i dalje prikazuje grešku, problem je vjerojatno u kontaktima priključnica.

Koliko dugo čidlo temperature u solarnom sustavu traje?

Kvalitetno čidlo od poznatog proizvođača traje bez problema 10–15 godina. Najčešći uzroci preuranjenih kvarova su mehanička oštećenja kabla (npr. pri montaži, ili gnjitanje štakora na tlu), korozija kontakata u vlažnom okruženju (zato pazite na vodootpornost spojeva), i toplinsko starenje izolacije kabla ako je čidlo vodeno bez zaštitnog kanala direktno uz toplu cijev. Čidlo je jeftina i lako zamjenjiva komponenta – ako imate sumnje, zamjena novom sonom je pametnija od dugog dijagnostičkog testiranja stare.

Zaključak

Instalacija čidla temperature za solarni kolektor izgleda kao trivijalna stvar – ubaciti sonu u jamu, priključiti kabel. U stvarnosti je ispravno postavljanje i priključivanje čidala jedna od ključnih preduvjeta da cijeli solarni sustav funkcioniše učinkovito i bezbedno. Čidlo T1 ide na izlaz kolektora (pri više kolektora na izlaz ukupnog zbirnika), čidlo T2 u donju trećinu spremnika u blizini solarnog zavojnog. Kabel mora biti ispravno dimenzioniran, vodjen odvojeno od mrežnog napajanja, a spojevi moraju biti vodootporni. Toplinska vodljiva pasta pri montaži nije opcija – nužna je za preciznu i brzu reakciju čidla.

Ako planirate instalaciju ili proširenje solarnog sustava, vezano uz izbor nosača, povezivanje kolektora ili kompletni pribor, pogledajte i druge članci u našem Informacijskom centru – na primjer Montaža nosača solarnog kolektora korak po korak, Nemrznua smesa za solarni sustav – kako izabrati pravu sastav i koncentraciju, ili Razdjelnik i zbornik u solarnom sustavu – za što služe i kada ih trebate. Pravilno postavljena senzora na pravim mjestima je investicija koja se vrati u obliku maksimalnog iskorištavanja svake sate sunčeve svjetlosti.

Imate pitanje vezano uz ovu temu?

Niste sigurni ili rješavate konkretnu situaciju u Vašem domaćinstvu? Napišite nam – sretni ćemo Vas savjetovati.