hrvatski

Cróm (lat. Chromium) je kemijski element u Periodnom sustavu elemenata, koji ima oznaku Cr i protonski broj 24.

Povijest

U godini 1761 otkrio je Johann Gottlob Lehmann oranževocrveni Crmat olovnati (PbCrO₄) na Uralu, koji je nazvao crvena olovena ruda. Identificirao ga je kao olovnato-željezno-selensku spoju i time je crm ostao neotkriven.

U godini 1770 našao je Peter Simon Pallas na istom mjestu crveni olovnati mineral, koji je nazvao po svojoj crvenoj boji Krokoit (iz grčkog krokos, šafranov). Upotreba crvene olovene rudice kao pigmenta brzo se povećala. Iz krokoita se proizvodila sjajna žuta pigment s nazivom crma žuta postala je modna. Mnogi se sjećaju poštovske žute.

U godini 1797 dobio je Louis Nicolas Vauquelin oksid kromitni (Cr₂O₃) iz krokoita i klorovodikne kiseline. U godini 1798 proizveo je nečist elementarni crm redukcijom oksida kromitnog drvenim ugljem. Ovaj novootkriveni element dobio je ime zbog raznolikosti njegovih soli crm (iz grčkog chroma, boja). Male količine novog elementa Vauquelin je mogao pronaći i u dragim kamenjem kao rubin i smaragd. U 19. stoljeću su se spojevi crma koristili pretežno kao pigmenti. Na kraju 20. stoljeća se crm i njegove spojeve koriste pretežno za proizvodnju korozijootpornih i topljivih legura.

Vrijednost

Crm se rudari skoro isključivo kao kromit (FeCr₂O₄) ili rijetko crmoferid, i to na površini ili samo na maloj dubini. Metalni crm se dobiva redukcijom ove rude aluminijem ili kremnicem.

Južnoafrička Republika dostavlja otprilike polovicu svjetske potrošnje kromita. Vrijedno je spomenuti i zemlje kao Kazahstan, Indija i Turke.

U godini 2000 je na tržište dostavljeno otprilike 15 milijuna tona kromitne rude. Iz nje se moglo dobiti 4 milijuna ferocrma u tržišnoj vrijednosti 2,5 milijarde dolara. Metalni crm se u rudnicima pojavljuje rijetko. Jedan od slučajeva je rudnik Udačnaja u Rusiji, gdje se rudari kimberlitna diatréma. U reduciranoj bazaltnoj masi ove kimberlite nalaze se dijamanti i metalni crm, vjerojatno dolaze iz dubljeg dijela zemskog omotača.

Dobivanje

Dostavljena kromitna ruda se odvaja od šljunka. U drugom koraku odvija se oksidacijsko spajanje pri toplini na dikromat. Zatim se reducira ugljenikom na oksid kromitni i aluminijem na elementarni crm. Crm se ne može dobiti redukcijom s ugljenikom iz oksidnih ruda, jer se stvara kromkarbid. Čisti crm se stvara elektrolizom Cr³⁺-iona iz kiseline sumporne rastvora. Odgovarajuće spojeve se proizvode rastvaranjem oksida kromitnog ili ferocrma u sumporne kiseline. Ferocrm kao početni materijal naravno zahtijeva prethodno uklanjanje željeza.

Ekstremno čisti Crm se proizvodi pomoću dodatnih čistih koraka van Arkel de Boerovom metodom prema van Arkela i de Boera.

Ferocrm se proizvodi redukcijom kromita u lukovnoj peći pri 2 800 °C.

Svojstva

Crm je čeličnosiv, nekorozivni i neoksidativni tvrdi metal, koji je u osnovnom stanju vlažan, oblikovljiv i kovan.

Obični oksidacijski stupnjevi crma su +2, +3 i +6, pri čemu je +3 najstabilniji. U oksidacijskom stupnju +6 je jak ali i otrovni oksidacijsko sredstvo.

Upotreba

Crm i njegove spojeve se koriste najrazličitijim načinima:

Tvrdi crm
Elektrolitičko nanositi do 500 µm(0,5 mm) otrubno- i hrđuvzdornu sloj direktno na čelik, liveni čelik, mlat, ... I aluminij se može otkrmiti nakon nanosa međusloja (tvrdocrmni aluminijevi valjci u motorima).
Dekorativni crm.
Elektrolitičko nanositi manje od 1 µm(0,001 mm) debelom Cr-slojem za dekorativne svrhe s protikorozivnim međuslojem iz nikla ili nikl-mlat. Vrlo često se otkrmiti i dijelovi iz plastike.
Legura u nehrđajućih i topljivih neželjeznih legura.
kao katalizator
kao kromit u proizvodnji formi za pečenje cigala
bojenje stakla ili slikarskih pigmenta.
Cr^III-spojevi boje staklo na smaragdovu zeleno, Cr^VI-spojevi na žuto (cinkov žut).

Ograničenje

Smjernica RoHS ograničava upotrebu šestimocnog crma i pet drugih tvari (kadmij, olovo, živa, polibromirani bifeni (PBB) i polibromirani difenil etri (PBDE) pri proizvodnji električnih i elektronskih uređaja, koji se u velikim količinama stižu na otpadne materijale, time doprinose zaštiti ljudskog zdravlja i okoliša. Ograničenje se stoga ne odnosi na industrijske, telekomunikacijske, medicinske, znanstvene itd. uređaje s dugom vijekom trajanja, koji se proizvode u malim količinama i pri kojima se može pretpostaviti da neće završiti na otpadnom materijalu.^[1]: