spajanje

Spajkanje ili ugođeno letovanje je metoda metalurškog spajanja metaličkih predmeta drugim metalom - spajkom, čija je temperatura tavanja niža od temperature tavanja materijala koji se spaja. Spaj se formira rastavljajući spajku u tečnom stanju, pomoću adhezije – priljepljenja metala i spajke i djelomično i djelovanjem difuzije – međusobnog prolaza čestica metala i spajke. Spajkani spojevi se koriste u elektrotehnici, kovarskom i strojarskom radu. Spajkanje se dijeli na:

• tvrdo spajkanje
• meko spajkanje

Osnovne metode spajkanja 

• Nanoseće – rastopljenom spajkom se samo namoču spajana površina
• Kapilarno – komponente su odgovorno zaštićene od međusobnog pomaka i u rupu se ubaci spajka (npr. u obliku zrna), nakon ubacivanja u peć spajka se rastopi i nastaje veza

U elektrotehnici se kod spajkanja komponenti u masovoj proizvodnji koristi spajkanje valom. Kod ove tehnologije montirane ploče plošnih spojeva (PPS) prolaze valom tekuće spajke koja se pumpom gura. Danas se za spajkanje surface mount devices (SMD) komponenti koristi pretečno spajkanje (reflow). Na PPS se putem šablone od tanke bakrene folije nanose točkice tekuće spajke. Ova spajka ima lepljivu konzistenciju, pa u fazi montaže služi i kao lepilo i drži komponente na ploči. Kod prolaska ploče kroz tavnju spajka se rastopi i formira spajkane veze.

Prednosti spajkanja

• mogućnost spajanja različitih materijala i onih koji se teško tave,
• materijali koji se spajaju se ne tave, pa im svojstva ne ometaju djelovanje topline. (struktura, mehanička, električna i magnetska svojstva).
• jednostavno opremanje za proizvodnju, montažu i održavanje

Nedostaci spajkanja

• relativno mala čvrstoća veza
• složeni oblici veza i povećana težina rada