Najčešće pogreške pri projektiranju sustava grijanja
Većina reklamacija i nezadovoljstva s sustavom grijanja ne potječe od pogrešnog kotla niti lošeg radijatora. Potječe iz projektiranja - iz odluka koje se donesu još prije nego što se na objektu pojavila prva cijev. Kako dugoročno pratimo upite i rasprave među montažnim firmama i krajnjim korisnicima, stalno se ponavljaju iste greške: loša procjena kapaciteta izvora topline, nedostatak hidrauličkog uravnoteženja, zanemarenje odvazdušavanja, poddimenzionirana cjevovodna mreža, odsutnost zonske regulacije, zanemarenje kvalitete grijaće vode i konačno nedostatak dokumentacije koja bi budućem servisnom tehničaru omogućila da sustav razumije bez potrebe "pogađanja". U ovom članku ćemo analizirati te greške jednu po jednu, prikazati stvarne posljedice u brojkama i reći kako se njima može izbjeći već u fazi projektiranja - dakle prije nego što se greška zavari u zid ili ulije u pod.
Nije nužno biti projektant da biste razumjeli ovaj tekst. Cilj je da investitor i manja montažna firma mogu postaviti prave pitanja prije nego što započne izgradnja - jer dodatna ispravka greške u projektu je uvijek skuplja i kompliciranija od njezinog rješavanja na papiru unaprijed.
Pogreška br. 1: Loša dimenzija izvora topline
Najčešća i istovremeno najtrošnija greška je pogrešan proračun toplinske gubitka objekta i iz njega izvedena snaga kotla, dizalice topline ili drugog izvora. U praksi se susrećemo s oba ekstrema - poddimenziranja i predimenziranja - pri čemu je predimenziranje u posljednje vrijeme značajno češće, jer montažne firme, iz opreza, "rada daju veći kotao da bude dovoljno". Ova odluka se međutim osveti.
Kada je izvor topline snaga značajno veći od stvarne toplinske gubitka objekta, kotao ili dizalica topline radi u tzv. kratkim ciklusima - uključi se, brzo dostigne traženu temperaturu, isključi se, prostor se ohladi, izvor se ponovno uključi. Kod ispravno dimenziranog izvora za običan kućni objekt u blagom mrazu primjećujemo otprilike 3 do 4 paljenja gorionika po satu. Kod izvora predimenziranog za otprilike 40 % u odnosu na stvarnu potrebu broj ciklusa raste na 8 do 10 po satu. Svako paljenje gorionika je praćeno kratkom fazom niske učinkovitosti (preduvlačenje, ubrzavanje sagorevanja, zagrijavanje izmjenjivača), pa često paljenje povećava stvarnu potrošnju goriva za otprilike 10 do 12 % u odnosu na ono što bi kotao potrošio pri glatkoj radnoj točki. Istovremeno se znatno brže troši paljeni elektrod, ventilator i cirkulacijska pumpa, koja se također uključuje češće.
Poddimenziranje je manje često, ali toliko bolnije u praksi - u najhladnijih dana godine kuća jednostavno ne može održavati traženu temperaturu, stanari se žale na "hladne kutove" i najčešće "rješenje" među montažnim firmama je postavljanje više temperature grijaće vode, što smanjuje učinkovitost kondenzacijske tehnike i konačno opet povećava potrošnju.
Ispravan postupak je uvijek isti: toplinske gubitke se računaju soba po soba (ne procjenom "na oko" niti samo prema površini u kvadratnim metrima), uzimaju se u obzir stvarne sastave vanjske škrilje, broj i vrsta prozora, orijentacija prema svjetlucnim stranama i planirani način grijanja (radijatori u odnosu na podno grijanje imaju drugačiju radnu temperaturu vode, što utječe i na izbor izvora). Snaga izvora se zatim bira tako da pokrije izračunatu gubitak s primjenjivom rezervom - obično do 10 - 15 %, ne 40 - 50 %, kao se često događa u praksi "za sigurnost".
Pogreška br. 2: Poddimenzirana ili lošno uravnotežena distribucija
Čak i ispravno odabrani izvor topline neće pomoći ako su distribucijski vodovi projektirani "na oko" prema iskustvu, a ne prema proračunu. Poddimenzirana cijev uzrokuje veći tlak i buku strujanja, predimenzirana pak nepotreblje skuplja materijal i volumen vode u sustavu. Bez hidrauličkog uravnoteženja, radijatori najbliži izvoru se pregreju, dok udaljeni ostaju hladni – montažnici to tada kompenziraju povećanjem temperature grijaće vode, što pogoršava učinkovitost cijelog sustava.
Pogreška br. 3: Zanemarena ili odsutna zonska regulacija
U kućama s različitim orijentacijama prostorija prema svjetlucnim stranama ili s kombinacijom radijatora i podnog grijanja isplati se regulirati barem nekoliko zona odvojeno. Bez toga se kuća grije prema najhladnijoj prostoriji, a ostale se pregreju, što povećava energijsku potrošnju nepotreblje. Ulaganje u sobne termostate ili zonske ventile se kod veće kuće vrati već za nekoliko grijaćih sezon.
Pogreška br. 4: Loše postavljanje i podešavanje senzora
Vanjski senzor na direktnom suncu ili u blizini toplinskog izvora (npr. iznad garažne vrata) izobličuje ekvitermnu regulaciju i uzrokuje da sustav grije prema pogrešnim podacima. Slično, sobni senzor postavljen iznad radijatora ili u provjetnici daje izobličen prikaz stvarne temperature u prostoriji. Ispravno postavljanje senzora je jeftina greška za ispravak, no u praksi jedna od najčešće zanemarenih.
Zajednički nazivnik svih ovih grešaka je pokušaj uštedjeti vrijeme pri projektiranju – no u radnoj točki se neispravno dimenziran ili loše podešen sustav očituje u većim računima za energiju tijekom cijele trajanja njegove životne točke, dok ispravan projekt na početku stoji samo za nešto više vremena.
Imate pitanje o ovoj temi?
Nemate se odlučiti ili rješavate konkretnu situaciju u svojoj kući? Napišite nam - slobodno nas savjetujte.