Električno podno grijanje

Električno podno grijanje ubraja se među lokalne sustave grijanja. Pretvorba električne energije u toplinu te njezin prijenos i predaja u prostor odvijaju se u jednoj kompaktnoj jedinici izravno u grijanoj prostoriji. Učinkovitost pretvorbe iznosi gotovo 100%, bez nepotrebnih gubitaka pri prijenosu energije do mjesta potrošnje. Grijanje je ekološko, na lokaciji ne dolazi ni do kakvog onečišćenja okoliša. Nije potreban dimnjak, skladište goriva ni prostor za kotlovnicu ili kotao. Razvod električne energije u usporedbi s drugim nositeljima topline znatno je jednostavniji i investicijski jeftiniji, uz manje zahvate u građevinske konstrukcije i manje zahtjeve za prostorom. Što se tiče širenja toplinskog toka iz grijanog poda u prostor, vrijede ista načela kao kod toplovodnog tipa. Velika je prednost grijanja električnom energijom mogućnost njezina točnog mjerenja kod svakog potrošača pojedinačno, što ga potiče da u okviru mogućnosti smanji njezinu potrošnju.

 

Mogućnosti primjene sustava električnog podnog grijanja vrlo su široke. Sustav može osiguravati toplinsku ugodnost kao osnovni izvor topline ili može služiti kao dopunsko grijanje za temperiranje poda na ugodnu temperaturu. Budući da grijanje može raditi u različitim režimima, o čemu ovise konstrukcija poda i snaga izvora topline, sustav je prikladan ne samo za novoizgrađene objekte, nego se primjenjuje i kao jedna od mogućnosti pri rekonstrukciji. Može se ugraditi u cijelu površinu poda ili se mogu grijati samo određeni dijelovi. Budući da ne postoji opasnost od smrzavanja sustava, prikladan je i za prostorije ili objekte koji se griju samo povremeno. Raspon primjene sustava električnih elemenata sustava grijanja može se sažeti u sljedeća područja:

• plošno grijanje i temperiranje velikih površina,

• zaštitni sustavi,

• posebne primjene.

 

 

Povijesni razvoj električnog grijanja

 

Grijanje električnom energijom u Slovačkoj nema bogatu tradiciju. Njegovi počeci sežu u 30-e godine 20. stoljeća, kada se električnom energijom grijalo tek nekoliko desetaka obiteljskih kuća. Nakon Drugoga svjetskog rata taj je način grijanja zbog akutnog nedostatka električne energije i razvodnih mreža bio praktički zabranjen. Električna energija prvenstveno se koristila za zadovoljavanje potreba u onim područjima gdje je bila nezamjenjiva (rasvjeta, pogoni), kao i za kuhanje, glačanje i pripremu tople vode.

 

Početak razvoja električnog grijanja pada u 60-e godine prošlog stoljeća, kada je elektroprivreda počela poticati ponajprije akumulacijsku potrošnju, koja je trebala služiti ujednačavanju opterećenja elektroenergetske mreže. Za taj je način potrošnje uvedena povlaštena tarifa. Nastao je i prvi propis o odobravanju električnog grijanja u građevinskim objektima, koji je postavljao stroge zahtjeve na toplinsko-tehnička svojstva vanjske ovojnice. Razvoj električnog grijanja napredovao je polako jer je nedostajalo električnih grijaćih uređaja, regulacijske tehnike i iskustva u projektiranju. Isto tako, cijena električne energije bila je u usporedbi s drugim vrstama goriva znatno viša.

 

Nakon 1969. godine električna energija postala je jedan od medija kojima bi se moglo riješiti pitanje čistoće zraka. Odobravala se ponajprije u novogradnjama i kao zamjena za kruta goriva u neproizvodnom sektoru. Počeli su se stvarati prikladni uvjeti za razvoj akumulacijskog grijanja rekonstrukcijom sekundarnih mreža, i to određivanjem prikladne tarife za kućanstva s akumulacijskom potrošnjom, kao i promidžbenom i savjetodavnom djelatnošću. U tom se razdoblju u Slovačkoj električnom energijom grijalo oko 10 000 kućanstava, pri čemu je bila riječ o dopunskom grijanju ili grijanju u prijelaznom razdoblju.

 

Pritisak na razvoj električnog grijanja nastao je nakon naftne krize 1973. godine, čija je posljedica bio rast cijena tekućih goriva. Povećavao se udio proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama, a postupno su se razvijala i tehnička sredstva kojima je elektroprivreda upravljala potrošnjom električne energije. Na tržištu se počeo pojavljivati širi asortiman električnih grijaćih uređaja te modernija sredstva automatizacije i regulacijske tehnike. U 80-im godinama u Slovačkoj se oko 25 000 kućanstava grijalo termoakumulacijskim pećima, a asortiman je proširen i električnim hibridnim pećima.

 

Nagli razvoj električnog grijanja počeo je u 90-im godinama. Asortiman uređaja za grijanje domaćih i stranih proizvođača obogaćen je novim tipovima. Naftna kriza 1991. godine imala je za posljedicu rast cijena plinovitih goriva, što je dovelo do neočekivano povoljne promjene cijene električne energije. Uvedena je nova tarifa za izravno električno grijanje. U tom se razdoblju oko 40 000 stanova grijalo isključivo električnom energijom, od čega je oko 90% otpadalo na termoakumulacijske peći. Promjene u potrošnji električne energije nastale su ne samo u njezinoj visini, nego i u strukturi. Veći udio dobila je potrošnja u kućanstvima i u tercijarnom sektoru.

 

Od 1993. godine nastupio je brz i gotovo neusmjeravan razvoj izravnog električnog grijanja. Do takve je situacije došlo zbog vrlo povoljne tarife za izravnu potrošnju, niskih investicijskih troškova sustava grijanja i bogatog asortimana uređaja za izravno grijanje. Ta je eksplozija sa sobom donijela niz problema. Kapacitet elektroenergetskih mreža, osobito na razini niskog i visokog napona, bio je nedostatan. Produbile su se razlike u dnevnom dijagramu opterećenja; njegovoj stabilizaciji trebalo je služiti akumulacijsko grijanje. Zahtjevi važećih propisa koji određuju uvjete ugradnje električnog grijanja u građevinske objekte nisu se poštovali. Grijanje se izvodilo u građevinama s velikim toplinskim gubicima, što je za posljedicu imalo povećanje pogonskih troškova za 100 do 250 %.

 

Od kraja 90-ih godina može se pratiti blagi pad zanimanja za električno grijanje, uzrokovan neprestanim rastom cijena električne energije. Trenutačno u Slovačkoj električno grijanje čini oko 4% u usporedbi s ostalim vrstama grijanja. Za usporedbu, u Češkoj je to oko 8%, u Austriji 10%, u Njemačkoj 10%.

 

Proračun električnog podnog grijanja

 

Toplinsko-tehnički proračun električnog podnog grijanja obuhvaća:

• projektiranje sastava podne konstrukcije i materijala pojedinih slojeva;

• utvrđivanje temperaturnih prilika u podu pri radu sustava;

• određivanje priključne snage izvora topline.

 

Osnovni tipovi električnog podnog grijanja

 

Konstrukcija podne grijaće plohe ovisi o odabranom režimu rada sustava grijanja, koji može biti akumulacijski, poluakumulacijski ili izravni. Režim rada određuje zahtjeve na debljinu akumulacijskog sloja, dubinu polaganja grijaćih elemenata, kvalitetu toplinske izolacije i vrstu podne obloge, odnosno vrstu upotrijebljenog grijaćeg elementa. Konstrukcija poda i dubina ravnine polaganja grijaćih kabela odlučuju i o veličini i omjeru toplinskih tokova iz ravnine osi grijaćeg kabela u oba okomita smjera.

 

Akumulacijski režim grijanja

 

Zbog ograničenog vremena punjenja i zahtjeva za dugotrajnom akumulacijom topline ovaj sustav grijanja odlikuje najmasivnija podna konstrukcija. Akumulacijsku ploču čini betonski sloj čija se debljina kreće u rasponu od 90 do 150 mm, ovisno o potrebi za akumulacijom. Grijaći elementi polažu se otprilike u njezinu donju trećinu, pa se betoniranje odvija u dvije faze. Kako bi gubitak topline prema dolje bio što manji, potrebna je kvalitetna toplinska izolacija položena ispod grijaće plohe (50 do 60 mm). Instalirana priključna snaga izvora topline kreće se u rasponu od 160 do 200 W/m2, ovisno o namjeni grijanog prostora.

 

Poluakumulacijski režim grijanja

 

Raspoređeno vrijeme punjenja s mogućnošću dopunjavanja prema potrebi omogućuje manju debljinu akumulacijskog sloja. Za potrebnu akumulaciju dovoljna je debljina od 60 do 90 mm, a ravnina polaganja grijaćih kabela smješta se otprilike u njezinu polovicu. Toplinsko-izolacijski sloj ima sličnu konstrukciju i kvalitetu kao kod akumulacijskog režima. Instalirana priključna snaga izvora topline kreće se u rasponu od 120 do 160 W/m2.

 

Izravni režim grijanja

 

Budući da se električna energija iz mreže uzima tijekom cijelog radnog ciklusa, toplinu nije potrebno spremati u zalihu. Betonski sloj služi samo za polaganje grijaćih elemenata i njegova je debljina najviše 50 mm, ili se grijaći elementi mogu polagati tik ispod završne podne obloge, čime se postiže veća dinamika sustava. Ravnina polaganja grijaćih kabela smješta se što bliže površini poda. Instalirana priključna snaga izvora topline za trećinu do polovicu niža je nego kod akumulacijskog režima i kreće se u rasponu od 80 do 140 W/m2. Donja toplinska izolacija može biti tanja.

 

Toplinsko-tehnički proračun električnog podnog grijanja

 

Pri projektiranju treba poštovati sljedeće rubne uvjete:

• ukupne toplinske gubitke prostorije;

• karakter grijanog prostora (dnevna soba, kuhinja, hodnik i sl.);

• režim korištenja prostorije (stalan, neredovit i drugi boravak osoba);

• režim rada sustava grijanja (akumulacijski, poluakumulacijski, izravni);

• veličinu podne površine koja je na raspolaganju za ravninu polaganja grijaćih kabela;

• zahtjeve na podnu oblogu.

 

Projektiranje sastava podne konstrukcije

 

Za optimalan rad sustava električnog podnog grijanja važno je pravilno projektirati sastav pojedinih slojeva iznad i ispod ravnine polaganja grijaćih kabela, njihovu debljinu i toplinsku vodljivost. Toplinski otpori tih slojeva utječu na površinsku temperaturu elemenata sustava grijanja, stoga treba osigurati da se ne prekorači njezina najviša vrijednost koju je odredio proizvođač. U suprotnom dolazi do pregrijavanja izolacijskih omotača i njihove posljedične degradacije, čime se skraćuje vijek trajanja cijelog elementa. Zato treba osigurati nesmetano odvođenje topline iz ravnine polaganja grijaćih kabela, što jamči materijal koji okružuje grijaći element, toplinske vodljivosti veće od 0,1 W/m. K.

 

Otporna jezgra

 

Ovdje dolazi do izravne pretvorbe električne energije u toplinsku. Prikladnim odabirom materijala vodiča i njegovim geometrijskim dimenzijama može se znatno utjecati na konačnu toplinsku snagu kabela, kao i na toplinsko opterećenje materijala kabela. Prema konstrukciji možemo ih podijeliti u tri skupine:

• otporne žice,

• otporna užeta,

• poluvodljive polimerne smjese između dvaju vodiča od bakrenih užeta.

Otporne jezgre mogu imati kružni presjek ili mogu biti izvedene u obliku plosnate trake. Izrađuju se od metalnih legura bakra s dodatkom nikla, mangana ili kroma. Njihovo je karakteristično svojstvo mali koeficijent toplinskog širenja i mali temperaturni koeficijent otpora. Proizvode se u promjerima O, 1 do 4 mm, toplinske snage od 5 do 70 W/m, koja bitno ovisi o presjeku kabela i o broju jezgri. Posebnu skupinu grijaćih kabela čine samoregulirajući vodiči. Sastoje se od dvaju paralelnih bakrenih užeta između kojih je oblikovan most od otpornog elementa ovisnog o temperaturi. Snaga kabela pri rastućoj temperaturi opada cijelom njegovom duljinom (i obrnuto), tako da ni u kojem slučaju ne može doći do njegova pregrijavanja, čak ni kod križanja više elemenata.

 

Izolacijski omotač

 

Ovisno o namjeni kabela može biti jednostruk ili dvostruk, a obično je izrađen od materijala na bazi polimera. Osnovna mu je funkcija izolacija vodiča i ujedno odvođenje nastale topline. Zato bi se trebao odlikovati dobrim elektroizolacijskim svojstvima, visokom trajnom toplinskom otpornošću, visokom toplinskom vodljivošću, zadovoljavajućim mehaničkim svojstvima i dobrom obradivošću. Materijal izolacijskih omotača, odnosno plašta grijaćih kabela može biti različit i u tom slučaju može doći do međusobnog utjecaja, koji može biti prilično izražen ponajprije pri višim temperaturama. Zato se preporučuju međusobne kombinacije polimernih materijala.

 

Zaštitni elementi

 

Čine ih metalni oplet, plašt ili njihova međusobna kombinacija. Služe za povećanje mehaničke otpornosti grijaćeg vodiča ili kao dodatna električna zaštita u uvjetima gdje je to nužno (primjerice okruženje s opasnošću od eksplozije).

 

Grijaći kabeli imaju široke mogućnosti primjene u sljedećim područjima:

• plošno grijanje i temperiranje velikih površina,

• zaštita od smrzavanja i zaleđivanja,

• tehnološke primjene u industriji,

• primjene u poljoprivredi,

• posebni slučajevi primjene.

 

Kabeli za plošno grijanje i temperiranje velikih površina

 

Najčešće se koriste vodiči s jednom ili dvije jezgre i s dvostrukim izolacijskim omotačem, eventualno sa zaštitnim opletom. Služe za plošno grijanje i temperiranje unutarnjih prostora ili vanjskih funkcionalnih površina kao zaštita od zaleđivanja vanjskih staza, prilaznih rampi, mostova, cesta i sl. Polažu se u betonske slojeve ili slojeve estriha u podovima ili pod opločenje, a prikladni su i za prostorije s povećanom vlagom. Za grijanje unutarnjih prostora koriste se kabeli snage 1 O do 20 W/m, a za grijanje vanjskih prostora dopuštena su veća opterećenja snagom, koja međutim ovise o konkretnim uvjetima hlađenja. Kabeli čine krugove grijanja koji na krajevima imaju hladne vodiče; oni omogućuju priključak na napon od 230 V, rjeđe 400 V. Zagrijavaju se na najvišu temperaturu jezgre od 80 cc. Ukupna debljina kabela koji se koriste u unutarnjim prostorima kreće se u rasponu od 4,5 do 8,5 mm, ovisno o konkretnom tipu.

 

Električna grijaća mreža

 

Sastoji se od nosive tkanine na koju je u obliku meandra pričvršćen grijaći kabel promjera najviše 3 mm, koji na oba kraja ima hladne bakrene vodiče. Ukupna debljina mreže iznosi otprilike 2,5 do 3,5 mm. Mreže se proizvode u standardnoj širini od 0,5 m i u duljinama od 1 do 20m, površinske snage od 100 do 160 W/m2 (ovisno o proizvođaču). Željena ukupna snaga grijanja postiže se prikladnom kombinacijom pojedinih komada.

 

Mreže su namijenjene ponajprije grijanju unutarnjih prostora kao osnovno ili dopunsko grijanje, ali mogu se koristiti i za druge primjene. Zbog male debljine prikladne su pri obnovi podova. Njihova je prednost znatno skraćenje vremena montaže te manja mogućnost pogrešaka pri montaži i oštećenja grijaćeg kabela. Prikladnost mreža za pojedine namjene određena je tipom upotrijebljenog kabela.

 

Električna grijaća folija

 

Grijaći element sastoji se od dviju laminiranih poliesterskih folija između kojih je sloj homogeniziranog grafita. Uz rubove folije vode se napojni vodiči. Aktivna širina folije iznosi 0,5 m, a s obje strane nalaze se pasivne trake širine 0,05 m, namijenjene pričvršćivanju folije na konstrukciju poda. Ukupna širina folije iznosi 0,6 m. Proizvodi se u površinskim snagama od 150 i 200 W/m2 za električno podno grijanje s ugradnjom u beton, 60 W/m2 za drvene podove i 80 W/m2 za laminatne podove. Ukupna debljina folije iznosi otprilike 0,4 mm. Koristi se za električno podno grijanje i temperiranje unutarnjih prostora novogradnji, ali zahvaljujući maloj debljini osobito je prikladna za rekonstrukcije jer se može postaviti izravno na postojeći pod ispod nove završne podne obloge.

 

 

 

Montaža podnog grijanja

 

Montaža električnog podnog grijanja odvija se u sljedećim etapama:

• izrada podne grijaće plohe,

• montažni radovi,

• ispitivanja grijanog poda.

 

Izrada grijaće plohe za električno podno grijanje

 

Konačni sastav podne konstrukcije može se u usporedbi s toplovodnim načinom grijanja razlikovati zbog nekih posebnosti električnog tipa, kao što su drukčiji režim grijanja ili upotrijebljeni grijaći element.

 

Načini izvedbe podne grijaće plohe

 

S obzirom na tehnologiju izvedbe, podnu grijaću plohu možemo izvesti na tri osnovna načina:

• montaža u beton,

• montaža izravno ispod završne podne obloge,

• montaža u drvene grednike.

 

Montaža u beton

 

Grijaći elementi zalijevaju se u sloj betona koji se sastoji od dva dijela:

• izravnavajućeg, na koji se polaže grijaća ploha i koji čini 1/3 do 1/2 ukupne debljine betonske ploče, ovisno o režimu;

• pokrovnog, kojim se zalijevaju grijaći elementi.

Kod izravnog načina grijanja grijaći elementi mogu se položiti i izravno na toplinsku izolaciju te se zatim zalijevaju betonskim ili cementnim estrihom. Pri korištenju grijaćih kabela između njih i izolacije polaže se žičana mreža; grijaća mreža ili folija pričvršćuje se izravno na izolaciju. Mora biti osigurano nesmetano odvođenje topline s površine grijaćih elemenata, inače dolazi do njihova pregrijavanja i posljedičnog skraćenja vijeka trajanja. Zato ne smiju biti utisnuti u toplinsko-izolacijski materijal niti njime okruženi.

 

Montaža ispod završne podne obloge

 

Ovaj se način koristi kod izravnog režima radi postizanja najveće dinamike sustava grijanja te pri obnovi starih podova, odnosno ondje gdje nije na raspolaganju dovoljna konstrukcijska visina prostorije. Grijaći elementi polažu se izravno na toplinsko-izolacijski sloj nove ili već postojeće podne konstrukcije prema navedenim načelima. Grijaća ploha zalijeva se pokrovnim slojem nivelirajuće mase ili ljepila te se polaže završna obloga, najčešće pločice ili laminat.

 

Montaža u drvene grednike

 

Pri ugradnji sustava grijanja u drvene podove grijaći elementi polažu se na toplinsku izolaciju, pri čemu vrijedi isto načelo kao kod mokrog postupka. Između grijaće plohe i donje površine drvenog poda mora postojati zračni sloj od najmanje 25mm.

 

Načini polaganja grijaćih elemenata za električno podno grijanje

 

Grijaći elementi za električno podno grijanje jesu grijaći kabeli, grijaće mreže i grijaće folije.

 

Grijaći kabeli

 

Grijaći elementi pri radu sustava zagrijavaju se ravnomjerno cijelom svojom duljinom, odnosno površinom, čime se postiže i ravnomjerna površinska temperatura podne grijaće plohe. Što se tiče vodoravnog temperaturnog gradijenta, može se uočiti pad temperatura u smjeru od vanjskog zida prema unutarnjem, slično kao kod toplovodnog tipa. Ta se pojava može djelomično ukloniti izvedbom rubnih zona veće površinske snage. Krug grijanja izvodi se polaganjem grijaćih kabela u obliku meandara, pri čemu međusobni razmak pojedinih vodiča ovisi o opterećenju kabela snagom i o željenoj površinskoj snazi sustava.

 

Tehnologija i montaža električnog podnog grijanja

 

U ovom poglavlju opisat ćemo način izrade podne grijaće plohe s električnim grijaćim elementima zalivenima u beton, odnosno postavljenima izravno ispod završne podne obloge, pri čemu je redoslijed koraka isti kao kod toplovodnog tipa izvedenog mokrim postupkom. Usredotočit ćemo se na razlike, koje se odnose na neke točke same tehnologije i montaže.

 

Priprema objekta

 

Podna grijaća ploha polaže se tek nakon završetka svih žbukarskih radova i postavljanja izolacija. Prije unutarnjeg žbukanja treba ugraditi električne vodove i priključke sustava grijanja, pri čemu se napojni vodiči dimenzioniraju prema projektiranoj snazi pripadajućih krugova grijanja i moraju ispunjavati sljedeće parametre:

• dovod za grijanje prostora < 1 O m2, bakreni vodič 3 x1,5 mm2;

• dovod za grijanje prostora > 1 O m2, bakreni vodič 3 x 2,5 mm2;

• dovod za grijanje rubnih zona i za druge dopunske izvore topline < 2 kW, bakreni vodič 3 x 1,5 mm2;

• pri korištenju središnjeg uklopnog sata uz svaki termostat treba ugraditi upravljački bakreni vodič 1 x 1,5 mm2

 

Na mjesta gdje će biti regulatori ugrađuju se instalacijske kutije. Smještaj regulatora ovisi o namjeni prostorije i zahtjevima investitora. Termostati s prostornim osjetnicima temperature trebali bi biti smješteni tako da na njihov rad ne utječu neželjeni čimbenici (izravno sunce, zračenje ogrjevnog tijela, propuh i sl.). Termostati se spajaju na dovod električne energije. Grijaći elementi moraju biti čvrsto spojeni preko regulatora, pomični priključak nije dopušten. Raspored napojnih mjesta izvodi se prema tehničkoj dokumentaciji. Od termostata prema podu moraju se voditi dvije savitljive elektroinstalacijske cijevi za priključak hladnog dijela grijaćeg kabela i za osjetnik temperature poda. Cijela električna instalacija mora biti izvedena u skladu s važećim propisima.

 

Načela pripreme poda, polaganja rubnih izolacijskih traka, toplinsko-zvučne izolacije i hidroizolacijske folije, izrade dilatacijskih fuga te polaganja betonskog estriha i završne podne obloge ista su kao kod toplovodnog tipa.

 

Polaganje električnih grijaćih elemenata

 

Električni grijaći elementi polažu se prema unaprijed izrađenim planovima za svaku prostoriju, u kojima se ucrtava raspored grijaćih meandara, odnosno traka mreža ili folija te mjesta izvoda hladnih krajeva u instalacijske kutije. Stalno treba imati na umu da se grijaći elementi polažu samo na slobodne, nezauzete površine, pa treba poznavati barem približan raspored opreme u prostoriji. Ako je iznad ravnine polaganja grijaćih kabela postavljen namještaj, treba osigurati slobodno strujanje zraka.

 

Montaža u beton

 

Kod ovog se načina kao grijaći elementi najčešće koriste grijaći kabeli i grijaće mreže. Kod akumulacijskog i poluakumulacijskog načina na izolaciju protiv vlage najprije se polaže izravnavajući betonski sloj (1/3 do 1/2 debljine konačne betonske ploče, koju projektant određuje proračunom). Betonska smjesa mora biti savršeno zbijena, bez oštrih krhotina, a površina glatka, bez izbočina i neravnina te pometena. Prije polaganja grijaćih elemenata premazuje se temeljnim premazom.

 

Kako bi se spriječilo oštećenje elemenata i održao propisani međusobni razmak kabela, odnosno kako ne bi došlo do preklapanja mreža, kabeli pri montaži moraju biti čvrsto pričvršćeni na podlogu. Za čvrsto prihvaćanje grijaćih kabela obično se koriste instalacijske trake, koje se sidre u betonsku ploču okomito na predviđeni smjer polaganja kabela. Međusobni razmak traka trebao bi biti najviše 1 m, jer bi se kod većih raspona pri betoniranju mogli poremetiti ravnomjerni razmaci kabela. Trake imaju držače za kabele na tipiziranim razmacima, primjerice 25 mm.

 

Druga je mogućnost pričvršćivanje kabela na čeličnu mrežu. Taj se način bira kod male debljine betonske ploče pri izravnom režimu ili kada je armatura za dotični pod propisana iz statičkih razloga. Nedostatak je zahtjevnija ugradnja elemenata i veći rizik od mehaničkog oštećenja pri polaganju. Na prikladnim površinama grijaći meandar, slobodno razvijen po podlozi, može se pričvrstiti ljepljivom trakom. Kabeli se pričvršćuju na razmacima prema proračunu, pri čemu najmanji polumjer savijanja kabela propisuje proizvođač. Udaljenost kabela od okomitih zidova i opreme iznosi najmanje 50 do 100 mm. Ako je grijaći element krut, odmota se i nakratko priključi na napon dok ne postane dovoljno savitljiv. Grijaći elementi polažu se tek kada betonska ploča dovoljno otvrdne (2 do 4 dana), obično od prozora prema vratima. Pri polaganju električnih kabela treba se pridržavati sljedećih načela:

• Treba paziti da se kabeli ne oštete, primjerice radnim alatom i sl. Ako se kabel ipak ošteti, ne smije se privremeno popravljati, nego se oštećena petlja zamjenjuje drugom.

• Aktivni dijelovi kabela ne smiju se križati, dodirivati ni slobodno prolaziti kroz zrak te ne smiju biti u dodiru s vodovodnim cijevima, kadom i sl.

• Kabeli se ne smiju skraćivati. Skraćivati se smiju samo njihovi hladni krajevi.

• Spojnica hladnog kraja i grijaćeg kabela ne smije biti postavljena u zavoju.

• Kabeli nikada ne smiju prolaziti preko dilatacijskih fuga.

• Ako preko dilatacijskih fuga prolaze hladni krajevi, moraju biti slobodno položeni u dvije zaštitne koncentrične cijevi

 

Istodobno s grijaćim elementima u ravninu polaganja grijaćih kabela postavlja se podni osjetnik termostata prema sljedećim načelima:

• Osjetnik se zajedno s vodičem smješta u zaštitnu elektroinstalacijsku cijev na sredini između dvaju susjednih kabela.

• Kraj cijevi se zabrtvi kako bi se spriječio prodor mase za zalijevanje.

• Zaštitna cijev postavlja se još prije polaganja kabela.

 

Grijaći elementi ugrađuju se pri temperaturama višima od 5 °C. Nakon pričvršćivanja elemenata treba izmjeriti otpor vodiča i njegovih izolacijskih omotača. Ako je sve u redu, nanosi se pokrovni sloj betonske smjese. Smjesa bi trebala savršeno obaviti grijaći element kako ne bi nastali zračni mjehurići koji bi smanjili učinkovitost odvođenja topline s površine kabela. Pri njezinu razastiranju opet treba paziti da se elementi ne oštete. Na kraju se ponovno mjeri otpor krugova grijanja. Aktivni dijelovi elemenata i hladni vodiči moraju biti uronjeni u beton i nigdje ne smiju dolaziti u dodir sa zrakom. Završna podna obloga polaže se tek nakon što se betonska smjesa dovoljno osuši (28 do 30 dana).

 

Nakon završetka svih građevinskih radova ugrađuju se termostati i podni osjetnici temperature te se cijeli sustav pušta u rad.

 

Montaža izravno ispod završne podne obloge

 

Kod ovog je načina poželjno da konačna debljina podne konstrukcije bude što manja, zato se kao grijaći elementi obično koriste tanke grijaće mreže i grijaće folije. Podloga na koju se polažu mora biti savršeno čista, glatka, bez prašine i oštrih predmeta. Obrađuje se prikladnim temeljnim premazom, a grijaći elementi polažu se tek nakon što se on osuši. Podna grijaća ploha može se pri rekonstrukciji položiti i na postojeću završnu oblogu. Ako su to pločice, moraju biti dovoljno ravne, a manje nedostatke treba popraviti. Ako je postojeći sloj od proizvoda od drva (parket, iverica), njegova nosivost ne smije biti narušena. Podlogu treba premazati temeljnim premazom i prekriti izravnavajućim slojem koji odvaja grijaće elemente. Njegova debljina zbog zaštite od požara mora biti najmanje 5 mm.

 

U podu se izrađuje utor za polaganje zaštitne cijevi s podnim osjetnikom temperature, koja će voditi do instalacijske kutije. Kraj cijevi se zabrtvi, a njezin položaj učvrsti. Zatim se u podlozi izrađuju udubljenja za smještaj aktivnih dijelova i hladnih krajeva.

 

Grijaći elementi odmataju se prema planu polaganja i pripremaju za postavljanje. Kako se pri montaži ne bi pomaknuli, treba ih čvrsto pričvrstiti na podlogu. Pričvršćivanje se može izvesti na više načina. Grijaći elementi mogu biti izvedeni kao samoljepljivi, pri čemu posebno ljepilo na elementu omogućuje njegovo višekratno lijepljenje i odljepljivanje. Mogu se pričvrstiti ljepljivom trakom ili utisnuti u sloj elastičnog ljepila.

 

Pri polaganju opet treba paziti da se grijaći element nigdje ne ošteti te izmjeriti njegove vrijednosti otpora. Trake grijaćih elemenata polažu se pojedinačno, pri čemu se usporedno položene trake ne smiju preklapati. Ako je potrebna promjena smjera polaganja trake, kod mreže se nosiva tkanina zareže sve do grijaćeg vodiča. Traka se može zakrenuti pod kutom do 180°, pri čemu vodič ne smije ostati napet. Preklopljeni dijelovi tkanine moraju se ukloniti. Ako se koristi grijaća folija, nakon pričvršćivanja prekriva se zaštitnom parnom branom, koja se podiže dovoljno visoko uza zid i pričvršćuje. Hladni krajevi elemenata moraju se voditi u instalacijsku kutiju izvan položenih traka.

 

Na cijelu grijaću plohu nanosi se nivelirajuća masa ili ljepilo tako da grijaći elementi budu ravnomjerno prekriveni i da nigdje ne nastanu zračni mjehurići. Ponovno treba izmjeriti priključnu snagu grijaćih elemenata. Ako je sve u redu, može se položiti završna podna obloga.

 

Ispitivanja električnog podnog grijanja

 

Podno grijanje pušta se u rad tek nakon što beton propisno otvrdne, nakon 4 do 6 tjedana. Temperaturu poda treba povisivati postupno jer bi pri uključivanju pune snage moglo doći do snažnog isparavanja vode iz betona u blizini grijaćih elemenata i do nastanka zračnih mjehurića. Prvo uključivanje izvodi se pri sniženoj temperaturi, najviše 20 °C. Treba se pridržavati sljedećeg postupka:

• puštanje u rad provodi se uz suglasnost dobavljača sustava grijanja;

• prvi dan temperatura poda je za 5 °C viša od temperature grijanog prostora;

• drugi dan i sljedećih dana temperatura se svaki dan povisuje za 5 °(, sve dok površinska temperatura poda ne dosegne vrijednost od 30 °C;

• temperaturu poda treba održavati na vrijednosti od 30 °C najmanje tri dana;

• zatim se temperatura površine svaki dan snižava za 10 °C, sve dok ne dosegne vrijednost kakva je bila na početku ispitivanja;

• upravljački i regulacijski uređaji prije uključivanja sustava moraju biti namješteni na standardne vrijednosti.

O ispitivanju se sastavlja zapisnik. Nakon završetka svih radova izvođač predaje kupcu važeću tehničku i nacrtnu dokumentaciju, zapisnik o ispitivanju i upute za rukovanje za korisnika.

 

 

Korištena literatura:

Dušan Petráš, Miroslav Kotrbatý: Grijanje velikoprostornih i halskih objekata