Internet
Internet (iz eng. interconnected networks – povezane mreže; ugošpodske: net, mreža) je javno dostupni globalni sustav međusobno povezanih računalnih mreža koje prenose podatke pomoću paketa s upotrebom standardiziranog Internetskog Protokola (IP) i mnogih drugih protokola. Sastoji se od tisuća manjih komercijalnih, nekomercijalnih, akademskih, privatnih, vladinih i vojnih računalnih mreža. Služi kao prenosno sredstvo za različite informacije i usluge kao npr. elektronska pošta, chat i naročito sustav međusobno povezanih hipertekstualnih dokumenata (web stranica) i web aplikacija koje se zovu World Wide Web (WWW). Internet nema jedinstvenu centraliziranu upravljanje implementacijom tehnologija ni načela pristupa i upotrebe. Svaka mreža koja je njegov dio postavlja svoja vlastita načela. Sadržaj zajedničkih definicija dvaju glavnih pilira interneta: prostora internetskih adresa protokola (IP adresa) i sustava domenskih imena (DNS) upravljaju Internetovom kompanijom za dodjelu imena i brojeva (Internet Corporation for Assigned Names and Numbers - ICANN). Tehnička podrška i standardizacija osnovnih protokola su u području djelatnosti Radne grupe za internet inženjerstvo (Internet Engineering Task Force - IETF).
Današnji internet
Pored kompleksnih fizičkih povezivanja koja čine strukturu interneta, postoji internet i zahvaljujući multilateralnim ugovorima (npr. „peeringovim ugovorima – ugovor o međusobnoj razmjeni internet prometa“) i tehničkim specifikacijama ili protokolima koji određuju na koji način se trebaju razmjenjivati podaci kroz mrežu.
Na razliku od starijih komunikacijskih sustava, paket internet protokola namjerno je dizajniran agnostički u odnosu na fizičko sredstvo na kojem se izvodi. Bilo koja komunikacijska mreža, fiksna ili bežična, sposobna da prenosi dvosmjerni digitalni sadržaj može prenijeti internet promet. Zato je moguće prenijeti internetske pakete fiksne mreže kao bakarni provodnik, koaksijalni kabel i optički kabel kao i bežične mreže kao Wi-Fi. Sve te mreže dijeleći isti skup viših nivoa protokola čine internet.
Internetski protokoli potječu iz rasprava u okviru Internet Engineering Task Force (IETF) i njenih radnih grupa koje su otvorene javnim doprinosima i njihovim revizijama. Ove komisije proizvode dokumente poznate kao Request for comments (RFC). Neke RFC-e Internet Architecture Board (IAB) povećava na internetski standard.
Među najčešće korištenim internetskim protokolima u paketu internetskih protokola su IP, TCP, UDP, DNS, PPP, SLIP, ICMP, POP3, IMAP, SMTP, HTTP, HTTPS, SSH, Telnet, FTP, LDAP, SSL i TLS.
Usluge koje koriste ove protokole su e-mail, Usenet newsgroups, World Wide Web, Gopher, session access, WAIS, finger, IRC, MUDy i MUSHe. Najčešće korištene su e-mail i World Wide Web s mnogim drugim uslugama koje su na njima zasnovane, kao mailing liste, blogovi i podcastovi. Internet omogućuje pružanje usluga u stvarnom vremenu kao telefoniranje, internet radio i internet (televizijsko) emitiranje, što su na taj način dostupni svugdje na svijetu.
Nekoliko drugih popularnih internetskih usluga nije nastalo na ovaj način, već su izvorno zasnovane na vlasničkim sustavima. Među njima su IRC, ICQ, AIM i Gnutella.
Učinjeno je mnogo analiza interneta i njegove strukture. Na primjer, utvrđeno je da je rute IP struktura interneta i hipertekstualni linkovi World Wide Web-a primjeri bezmjeranih mreža.
Slično kao se internet poslodavci povezuju preko internet exchange točaka (npr. SIX – Slovak Internet eXchange) tako se istraživačke mreže obično povezuju u velike podsustave kao:
GEANT,
Internet2,
Little GLORIAD.
Te su zasnovane na relativno malim mrežama.
Aktuálni i potencijalni problemi
Internet je donio pored prednosti i neke probleme i negativne aspekte. Neki od njih su dobili veliku javnost.
Među njima su najviše:
- misličenje djece povezano s dječjom pornografijom
- kršenje autorskih prava
- širenje računalnih virusa
- napadi na sigurnost računala
- zastarela tehnologija
Cenzura
U demokratskim društvima internet je postao novi značaj kao politički alat. Prezidentska kampinja Howarda Deana u godini 2004 u Spojenim savezima postala je poznata na način na koji je uspjela osigurati sponzorske doprinose putem interneta.
Nekoliko vladanja, npr. na Kubi, u Iranu, KNDJ, Myanmaru, Kini, ili Saudijskoj Arabiji, ograničavaju što ljudi u njihovim zemljama mogu pristupiti na internet. To se uglavnom odnosi na ograničenje pristupa političkom i vjeronskom sadržaju. To postižu filtriranjem domena i sadržaja, pa nije jednostavno dostupno bez oblikovanih postupaka.
U Norveškoj, Danskoj, Finskoj[1] i Švedskoj glavni internet poslodavci dogovorili su ograničenje stranica koje su određene policijom. Iako bi popis zabranjenih URL-ova trebao sadržavati samo adrese poznatih stranica s dječjom pornografijom, sadržaj popisa je tajan.
Brojne zemlje, uključujući Spojene saveze, pravno označile su držanje ili distribuciju određenih materijala, kao npr. dječju pornografiju kao ilegalnu, ali ne koriste softver za filtriranje.
Postoji mnogo slobodnog i komercijalnog softvera pomoću kojeg korisnik može izabrati blokiranje neprijatnih stranica, pojedinačnih računala ili cijelih mreža, npr. za ograničavanje pristupa djeci pornografiji ili nasilnom sadržaju.
Pristup internetu
Običan način pristupa je uključivanje veze (tzv. dial-up preko klasične fiksne telefonije), koji je najsporiji. Dalji je preko telefonije ISDN, koji je otprilike dva puta brži, ali je danas izbačen iz upotrebe telefonijom DSL. Dalji načini su širokopojasni (broadband) pristup koaksijalnim kablom putem razvodnog kabela televizije ili optičkim kablom (tzv. FTTH) i pristup preko satelita. Postoji i pristup internetu preko mreže električne distribucije 220V, koji je prikladan za stanovničke kuće. Modemi s ovom tehnologijom rade do udaljenosti do 200 m (premještanje brzine do 200 Mbps) i postoje tzv. mostovi za povezivanje dvije faze, što znači da možete povezati i susjeda koji živi u susjednoj vrati u bloku. Zatim je tehnologija prikladna samo za distribuciju unutar stanovničke kuće. Europska unija finansira istraživačko – razvojno projekt za podršku ovom načinu povezivanja na internet PowerNet.
Javna mjesta gdje je moguće koristiti internet su internet kafići i u svijetu uobičajeno i biblioteke. Pristupne točke su i na javnim mjestima – čekalnicama zrakoplova, u nekim vozovima, na tržištima većih gradova.
Wi-Fi pruža bežični pristup računalnim mrežama i stoga se može koristiti i za pristup samom internetu. Hotspoti koji omogućuju takav pristup pojavljuju se na javnim mjestima i potrebno je imati vlastiti uređaj s Wi-Fi karticom. Te usluge mogu biti besplatne za sve, samo za korisnike ili plaćene. Hotspot nije ograničen zatvorenom prostorijom. Postoje cijeli kampusi i parkovi, čak cijeli kvartovi s pristupom.
U SAD-u je 2004. godine odobren širokopojasni pristup s upotrebom električnih vodova, iako su bili oštri protivnici iz zajednice amaterske radija. Problem modulacije nadzemnih visokonaponskih vodova je u tome što cijela linija djeluje kao ogromna antena i potpuno blokira duga valna frekvencije koju koriste amateri, mornari i drugi.
Zemlje gdje je internet komoditeta koju koristi većina građana su Island, Švedska, Australija, Danska, Spojeni savezi, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Holandija, Japan, Korejska republika i Norveška. U posljednjoj dekadi 20. stoljeća brz rast broja korisnika interneta, iako se taj razvoj nakon 2000. godine usporio. Faza brzog rasta u industrijskim zemljama završava kada se te tehnologije široko primjenjuju, ali rast nastaje u Africi, latinskoj Americi, Karibima, na Bliskom istoku i na Slovačkoj.
Pristup internetu nije jednako raspoređen između niskog i visokog brzog povezivanja. ADSL i druge širokopojasne tehnologije su rijetke ili nepostojeće u većini razvijenih zemalja i čak u razvijenim zemljama mogu ih ograničiti visoki troškovi i srednja performansa (većina zemalja istočne Europe i Spojeni savezi), dok niske cijene i visoka performansa privlače velike brojeve korisnika (Skandinavija, Francuska). I unutar jedne zemlje mogu postojati razlike između većih gradova (koji često imaju više poslodavaca širokopojasnog pristupa) i drugih područja (gdje često nije širokopojasni pristup).
Rasprostranjenost dostupnosti interneta je način da se premosti tzv. digitalnu granicu (engl. digital divide).
